Pregled posta

Marketing

Neko sam vrijeme bojkotirao pisanje, nekako me vrućina paralizirala u ideji i pokušaju verbalnog buntovništva nad sobom i ostatkom svijeta koji se još uvijek prepucava oko istih prožvakanih tema: Thompsonovih koncerata, iranskog nuklearnog programa, Obamine predsjedničke kampanje. Ipak, sve je to samo bacanje pijeska u oči: urlikanjem oko Thompsonovih koncerata i nebitne obitelji Gotovac se zamagljuje očajno gospodarenje zahvaljujući kojemu svi tonemo u inflaciju i dužničku krizu; bavljenje iranskim razvijanjem nuklearnoga programa pored gro svjetskih silnica koje su takav program odavno razvile (a neke i praktično primijenile na civilima) se skreće pozornost sa sebe i svog arsenala, a sapunicom američkih predsjedničkih izbora koju prepozorno prate hrvatski mediji (kao da će Obama postati njihovim predsjednikom) se nastoji održati iluzija kako je sve dobro u raju i vi u paklu ništa ne brinite. No pustimo njih, više me brine nedavni članak u Jutarnjem listu koji se bavi korupcijom na fakultetima: plaćanjem ispita, pa čak i diploma. Kada tome dodamo promašenu politiku obrazovanja koja obrazuje kadar za otpad, a ne tržište, ostaje nejasno kako se cijeli ovaj sustav još uvijek održava na životu. Dovoljan je jedan pogled na stranice posao.hr i upisne kvote na hrvatskim fakultetima odmah postane jasno o kakvoj se lošoj politici (ako je uopće ima) radi. Ono što je u svemu najžalosnije jest i da je ovih mizernih 7% visokoobrazovanih (podsjećam, u Srbiji je taj postotak dvostruko veći) previsoki postotak jer realno ovome društvu i ne treba toliko visokoobrazovna kadra, a ako provjerite statistike vidjet ćete da je više nezaposlenih među visokoobrazovanima, nego među onima s nižim i niskim stupnjem obrazovanja.
Plana obrazovanja i zapošljavanja, naravno, nema. Od propalog projekta vaučera, ništa se produktivno nije osmislio, osim što se Ministar, iz nepoznatih razloga, divi svemu što potpiše i ne potpiše. Perspektiva mladog čovjeka koji danas napušta sustav obrazovanja je nikakva ukoliko iza sebe nema nekoga tko će mu otvoriti vrata. Javno pričamo o natječajima, tajno dovodimo rodbinu i prijatelje, a dobar dio poduzeća je premreženo krošnjama nekoliko obiteljskih stabala. Mislim da nitko ne bi imao ništa protiv da je ova država nečiji privatni feud, ali na žalost loših oponašatelja Tahija - nije. Da ne pričam napamet, reći ću da je i moje iskustvo gotovo identično. Neću lagati i reći da sam kucao na vrata, jer nisam. Majka je kao vezu našla jednog političara (danas pokojnog). Taj je političar razgovarao s glavnim i odgovornim u jednom državnom poduzeću, a taj glavni i odgovorni s glavnim i odgovornim manjeg odjela koji je onda prof orme razgovarao sa mnom (istina, više je obećavao, nego ispunio). Prvi dan na poslu su me okružili s pitanjem: A s kime si ti u rodu ovdje? Moram priznati da me to pitanje zateklo. No onda je stiglo pojašnjenje: Znaš, ovdje ti svi dođu preko nekoga. No, krasno, to me baš utješilo. Bilo je krasnih ljudi tamo, zanimljivo, svega nekoliko njih s diplomom, a bilo je i onih zlobnika koji su me šutirali kao nogometnu loptu kao i svakog novaka koji nije bio iz njihova tabora. Od tada pa do danas slušam o sebi kao velikom talentu (da, imam i neke nagrade), ali s nedovoljno dobrom vezom da radim na mjestu koje mi pripada stručnom spremom i sposobnošću. Jesam li ljut na ovo društvo? Čemu gajiti osjećaje koji su uzaludni na zajednicu koja se hrani žutilom i koja samo što nije spala na zelenilo. Travnato dakako.