Visoko drveće sa napuklom korom starosti pruža se u hladan beskraj,a ja
osluškujem.Tihi cvrkut ptica vrluda po šumi.Drveće se naginje tamo-amo kao
da i ono hoće ćuti veseli cvrkut.U svakom njihovom pokretu stara kora puca
i pada,a drveće jeca za izgubljenim dijelom sebe.Ima ih na stotine pa tako
u velikom broju podsjećaju na skupinu ljudi koji razgovaraju o tužnom
događaju jer je sve mirno i tiho.Tlo je prekriveno gustom,svježom travom
koja širi svoj miris poslije jake kiše.No neke vlati trave ne mogu se
izdignuti da se ogledaju oko sebe jer na njima leži teško otpalo granje
koje na sve strane izbacuje oštre,malene šiljke.Idem malo dalje,a granje
pod mojim nogama stvara buku u velikoj tišini.U daljini pružao se u nebo
veliki raskošni bor,pun malih iglica koje su lepršale na slabom
povjetarcu.Bor je tužan što nema društva,ali ga svaki put razveseli tračak
sunca koji se progura kroz gusto drveće.U svom tom beskraju stojim i divim
se.
Post je objavljen 06.09.2008. u 15:14 sati.