Marketing
Relax, take it easy, for there is nothing that we can do.
Happiness by ~wiikked
I opet nemam ideje, no nadam se da će doći kao i prošli put i da će i ovaj post biti malo poduži i da neće biti dosadan (kao prošli), pun kaosa...
Naravno, uopće ne znam kako sam opet otvorila blog editor i počela
pisati ovaj post. Valjda je bilo spontano...
Ne znam za vas, ali meni moj blog već počinje biti malo dosadan. Već sam se ohladila od postova. Ali neću odustati. Nema šanse. Kao prvo falili bi mi svi dragi ljudi koji čitaju moj blog, falilo bi mi stalno piskaranje postova i komanje, falio bi mi čak i sam blog......Tako da ga nemam još namjeru ne daj Bože izbrisati ili zatvoriti...........................
Ono što pokušavam reći je.....ma znate što pustit ću vas u neizvjesnosti do određene granice, pa ćete morati pročitati cijeli post (opet sam zlobna =) )
Tako mi je žao što sam osmi razred. Možda sada zvučim totalno puknuto, ali željela bih se vratiti godinu dana unatrag. Popraviti neke greške. Ponovno gledati neke osobe na hodnicima škole. I potajno se radovati se susretu s njim. Znam da sam napisala da se ne trebamo osvrtati na prošlost nego gledati i gurati dalje. Ali jednostavno ne mogu. Više se ne radujem školi, ni malim odmorima, čak ni velikom odmoru. Sve me podsjeća na njega.
Svi uobičavaju govoriti da nada umire posljednja. To znam. U svakom problemu i očaju čovjek se nikada ne prestaje nadati. I kada je sretan opet se nečemu nada. Tako i ja. Mijenjam raspoloženja, u mojoj glavici su tolika pitanja na koje treba nači odgovore. Ali nikada ne prestajem sanjati svoj san.
firefly by ~wordsforsnow
Ali i sretna sam. Jer imam odlične roditelje, super društvo i zaljubljena sam. Dugo. U jednu osobu. U njega. I imam osjećaj da će ta ljubav trajati još dugo.
Znam da sam vam sigurno naporna, jer svi imaju svoje probleme (ljubavne ili uvezi škole) i predlažem da me prestanu čitati svi kojima se ne sviđaju moji postovi. Neću se ljutiti. Biti ću tužna. A onda ću nastaviti dalje. Kada malo bolje razmislim, vijest koju sam htjela napisati i nije toliko tužna, ili ne znam već što. Pisati ću rjeđe postove, rjeđe ću komentirati i čitati vaše postove i blogove. Nadam se da nitko neće biti bijesan ili ljut na mene jer je činjenica da više nemam toliko vremena. Pa ćete se jednostavno morati na tu dobru vijest.
Ja često znam zalutati u mislima i skrenuti sa glavne teme. Hvala Bogu, u mojim postovima i nema na početku neke glavne teme, pa se nitko ne mora misliti o čemu sada govorim (možda i mora...ne znam). Čak sam zaboravila što sam mislila napisati. To je stvarno nevjerojatno...
O, da, sjetila sam se. Ne znam jeste li ikada imali osjećaj da ste nešto zaboravili a ne znate što? E pa to se nešto slično i meni dogodilo prošlu sedmicu. Probudila sam se sa čudnim osjećajem u glavi. Kao da nešto imam napraviti vrlo važno...nešto što ne smijem zaboraviti.
Ja sam to, naravno, zanemarila, i otišla vesela u školu. I tada sam se sjetila što sam zaboravila. Donijeti neki refer iz zemljopisa. Kojeg nisam ni napravila a kamoli isprintala i donijela u školu...Nastavnica se naravno derala kao luda na mene a ja sam htjela da se zemlja otvori i da nastavim padati, ili bar da je ispod mene bio bazen (kao u nekom filmu kojeg sam davno gledala)......
Baš imam osjećaj da će ovaj post biti nekima dug (i dosadan)
Ispričavam se svima kojima sam nabrzake vratila komentare i onima kojima nisam dugo vidjela ni pročitala blog/post (Sweet sacrifice).
I za one koji vole čitati boxeve: oni se stvarno mijenjaju gotovo svaki tjedan...
Post je objavljen 14.09.2008. u 20:39 sati.