Pregled posta

Tuđi novac pod jastukom

Problem:
- zadržati nađeni novčanik pun novca ili se gnjaviti traženjem njegova nemarnog vlasnika?
Teze:
- novac je izgubio netko tko je nemaran – takav ne zaslužuje da mu se novac vrati!
- novac je nemarnom vlasniku trebao za liječenje bolesnog djeteta - odlučujem da je to važno pa ću mu novac vratiti
- konstantno sam dekintirana pa ću si dozvoliti da se malo potkožim tuđim
- ima mnogo nepoštenih (jako istaknutih i cijenjenih građana ove zemlje) pa ću si i zbog toga dozvoliti da se malo potkožim tuđim

Preskačem svrhu, ciljeve, metode, rezultate i prelazim na lamentiranje po zaključcima (koji su porazni):

Nije uopće važno kako i zašto je netko izgubio novac, nije uopće važno kako je netko taj novac zaradio ni na što ga je mislio potrošiti! Važno je samo da nađeni novac NIJE MOJ!
Naročito mi se sviđa ideja nekih ispitanika o parcijalnom poštenju: "vratit ću novčanik, vratit ću kartice, a gotovinu ću zadržati..." Ili: "... vratit ću jer sam JA ODLUČILA da je osoba koja je novac izgubila isti kanila potrošiti za nešto što JA ODOBRAVAM..."
Opišite mi, molim vas, kako izgleda zadovoljstvo koje si netko priušti novcem koji NIJE NJEGOV.

Nekakva sporedna teza koja se pojavila u tijeku istraživanja:
- tuđe mišljenje treba poštovati (?)!

Treba poštovati tuđe mišljenje, odnosno poštovati i priznavati svakome pravo da ima svoje mišljenje. To ne znači da je apsolutno svako mišljene ispravno i moralno. Na taj način bi svaki nemoralan pa i kriminalan čin imao svoje opravdanje i na neki način zasluživao tuđe poštovanje. Kao sociolog tvrdim da je to totalni apsurd. Visoko moralne vrijednosti i razmišljanje koje je lišeno morala na svakom mjestu jednako se vrjednuju. Bila rasprava na blogu ili na bilo kojem drugom mjestu! Ne može netko biti pošten u javnosti, malo manje pošten na blogu, nepošten kad ga nitko ne vidi (a njemu treba novaca za radove po kući). Nema parcijalnog poštenja!

Naravno da ima mnogo nepoštenih ljudi, ljudi koji uživaju u tuđem. To nikome ne daje alibi da i on bude nepošten.
Jedno je kad ne misle svi isto u odlučivanju treba li koristiti maslinovo ili suncokretovo ulje. Sasvim je druga priča kad neki ljudi misle da se u tuđem može uživati bez griže savjesti! To je itekako društveno zabrinjavajuća činjenica. I zastrašujuća.
Jako je bitno odgovoriti na pitanje kako netko može uživati u tuđem. Upravo je to ono što pokazuje koliki nedostatak savjesti osoba ima. Nastranu teoretiziranje, i ja sam razmišljala o sebi – kako bih postupila kad bih se našla u takvoj situaciji. Nikako, ali baš nikako ne mogu zamisliti kako bih trošila novac za koji znam da nije moj. Pokušala sam zamisliti da ga je izgubio neki kriminalac kojemu taj novac sigurno nije pošteno pripao. NE, NI TADA ne bih mogla mirno spavati s tuđim novcem pod jastukom.

Priznajem da me ne iznenađuju mnogo rezultati ovog malog istraživanja. Nažalost, društvena situacija (gospodarska, politička, ako hoćemo i kulturna) je takva da mnogi ljudi zbog razočaranosti i osjećaja prevarenosti gube vlastite moralne kriterije. To bih gotovo svrstala u jedan vid socijalne patologije. Nije to uopće bezopasno ni naivno. I daleko je više od nečijeg mišljenja kojeg treba poštovati. Bolest društva treba tretirati kao svaku organsku bolest. Nažalost, naše društvo jeste bolesno, ali nitko ne želi naći lijek. Pojedinac bi morao biti toliko snažan da se sam liječi i izmakne bolesti. Mnogi za to nemaju snage, a neki ni volje. Mnogi idu linijom manjeg otpora, a savjest su spremili u dugačku hibernaciju.