,realmofdarkness.blog.hr" />
Marketing
Opet osjecam poznatu bol I potrebu za pisanjme ali ovoga puta nemogu.neznam o cemu da pisem sve mi je vec odavno izgubilo smisao-ako ga je ikada I bilo…
Nevidim razloga da ispisujem ove rijeci ali moram.pokusavam sutiti ali moje rijeci vriste prodornim glasom,cujem ih kako odzvanjaju pozdainom moje podsvijesti,dozivaju me I proganjaju.lagano me vec sustizu I tjeraju na ponovno besmisleno trazenje necega cega vec odavno nema-smisla o meni o mom ionako izgubljenom zivotu…papir pohlepno guta recenice a njegov neutazivi apetit samo trazi jos.nekekao jes ve to postalo isprazno,jer ispisujem besmisleno redove po kozna koji put.ponovo se vracaju stare slike I nedaju mira.podrugljivo se smiju,osjetim ih.osjetim njihov otrovni pogled I dah koji przi kozu sve do kostiju.lagano se raspadam iznutra,postajem nista vise nego natruli les,zombi uhvacen u privatnom trenutku agonije.trpim nesto sto nemogu definirati,samo znam da boli,previse…lo se gusim u zivotu za koji sam mislila da je moj jer ni samu sebe ne prepoznajem.sto sam to postala?osjecam u zraku nekakav strah,nesto daleko a opet suvise blizu da pobjegnem.to je mracno I hladno a ja bespomocno stvorenje gledam u nemogucnosti da ista pomislim kaoli napravim.gledam kako se priblizava ruseci sve pred sobom.ponizno ocekujem kaznu maker,htjela bih letjeti!!nema vise nicega,samo primitivni obrisi bez imena.neznam kako da to promjenim,kako da to sprjecim ali vremena je sve manje I dolazi uskoro kraj,osjecam.sve oko mene se miejnja u moje vlastitio cistiliste-dizajn mog uma I proizvod mojih ruku.sve sam sama napravila,docekala otvorenih ruku,pomirila se stime,jedino sto mi preostaje osim ove boli koja mi jevec odavno navika.ona je nesto sto me oduvijek prati kao najvjerniji ako ne I jedini prijatelj.daje mi savjete I drzi me kada nemogu sama…
Bol-kako divna mala rijec,tako lijepa a tako bolesno okrutna.lijepa oput najljepseg cvijeta u proljetnom paklu predrasude sto se naziva zivotom.ispunjava svaki njegov prazan kutak I ubija dosadu.na sve daje drugaciji pogled,crno postaje bijelo a lijepo jos lijepsim.svaki dan je samo jedan korak blize.samo maleni kamen na putu koji vec ionako predobro poznajem.netreba mi nikakav putokaz jer jedini potreban imam u sebi,on me vodi poput slijepca pas vodic.sasvim ovisim o njemu maker hodala po bespucima magle ili nistavilu crne sume.tamo nema nicega osim hladnog glasa u pozadini moga mozga.prica nesto umu nerazumljivo ali vidljivo ocima.scene iz starih filmova moga zivota poput odvratne neonske reklame svjetlucaju u mom umu a ja ih prihvacam.prihvacam ih sa nekakvom bezrazloznom srecom I tuznim veseljem.smijem se sama sebi I svojim postupcima koji su me doveli na ovo-svijet bez imalo smisla I funkcionalnosti…sve je nesto a opet nista.svaka stvar s dobivenim imenom mijenja oblik a zadrzava hladnocu I okrutnost…
Zato I sada sjedim na kamenu okruzena davno umrlim vrtom.pod nogama osjetim mrtvo liscekoje susteci pjeva o kraju.kosturi mrtvih ptica objesenih na crnim granama crvljivih stabala I smrdljiva mocvara oko mene u svom mrtvilu-moj zivot-privatan pakao…
Post je objavljen 06.09.2008. u 01:14 sati.