Marketing
Poziv na zadovoljstvo
Danas me nazvala Hy Gea i rekla ono što smo svi čekali. Hefest je završio na psihijatriji. Uhitili ga nakon sudara što se pijan vozio pa kako nije mogao platit kaznu prisilno je morao otić na psihijatriju na tri tjedna.
I fala kurcu moja je bila reakcija. Konačno malo mira od tog čovjeka. To mi je bila prva reakcija. Pao mi je kamen sa srca. Barem će cijela familija moći da odahne neko vrijeme, a i on se možda ovako smiri. Kasnije mi je bilo u mislima kako ti može to bit olakšanje. E pa meni je. I da li me to čini lošom osobom. Ja mislim da ne. Otac mi je i iako imam još dobre uspomene na njega, ali imam i još više loših. Kad je sve počelo negdje prije godinu dana mislio sam da će to sve prestat ranije, ali nije. A od mene se očekivalo da to je onaj pametni sin koji kad se vrati iz Portugala će sve riješit. E pa neće. Niti mu je to obaveza. Nikad neću moć reć da sam totalno ravnodušan na svoju familiju, ali ja smatram da nisam dužan se brinut kao roditelj za svog oca ili mu bit psiholog. Čovjek me tukao kao malog i dao mi potres mozga, a slijedeće jutro mi je Zeus reka da sam to zaslužio. Možda sam zbog toga mazohist ili zato jer su me kao dijete bio onaj kojeg su zajebavali jer sam bio povučen, ali koga više briga. Povlačio sam se zato u svoj svijet da ne bi slušao svađe od roditelja i zanemario okolinu što ona misli o situaciji o mojoj nerednoj familiji. Sijećam se čak i jedne od mojih prvih laži. Bilo je to na vijest o moje majke da su se ona i moj otac pomirili. I moja reakcija je bila: Jeee! Ali sam mislio: O ne! Kad će se oni više rastavit. Naporni su već svima. A brat je imao pogled, a što je novo u državi Danskoj.
Kad sam počeo pisat ovaj blog bio sam na rubu pameti i htio sam pobjeć od svega. Obitelji i nezadovoljstva svojim emocionalnim životom. Poput glavnog lika iz 400 udaraca koji je ljut na svoju majku, popravni dom i svijet bježi na kraju filma kad ih odjebe. Bijeg je to bio u nadrealno, eskapizam totalni, samoanaliza i sublimacija svega što osjećam. I čak mi ga neki pohvališe i eto čitaju ga.
U međuvremenu to se sve pretvorilo u jedan kanal opisivanja svega što se sa mnom zbiva. Dnevnikom. Svega što mislim, osjećam, doživljavam i eto napisao sam čak i dvije queer bajke. A da mi bude ovih dana lakše zbog svega svoju ovu sobu ću da uredim, izbacim namještaj viška i objesim koji plakat ili sliku. Povratit ću se malo u djetinstvo i uživat u zaigranom Calderu, Mirou, meditativnom Rothku i Mondrianu i što je najvažnije otić ću plesat, nazvat Liberdance jesu li me primili i osjećat se dobro sa sobom jer eto moja baka može bar dobro da spava, ja krećem u radne vodu i kakva je takva je, ali prvi put nakon šest godina imam svoju sobu u kojoj ću sebi napravit mjesta da plešem. Jer eto dragi svijetu Orfeju se pleše i pjeva, a Dionizije ne sme da pije. Bar onaj preko Dinarida. Zato plešem, meditiram i najvažnije uživam jer život je samo jedan da ovo dijete i nekad poleti
Post je objavljen 05.09.2008. u 21:14 sati.