Pregled posta

Kako tvoji roditelji kanaliziraju bol?

Ulazim u kolotečinu. Godišnji je iza mene, Murter je iza mene, drugačiji način života je iza mene. Sve se pomalo vraća na staro, pa čak i ono najgore a to je da ulazim u radnu godinu bez cilja. I možda baš zato, ona «opijenost» prihvaćanja drugačijeg aranžmana tvoje tragedije, onog «zašto» i «zato» pomalo gubi na svojoj jačini, opet se počinje javljati prijašnji glas u mom umu koji mi šapuće da je sve usmjereno samo na materijalno, da je tvoje nepostojanje konačno, da je ono što smo zajedno proživjele jedino stvarno u mom životu. Bilo je prelijepo, bilo je prezamamno, bilo je prečudesno nadati se i vjerovati da tragedija nije ni postojala u svom konačnom značenju. Jer ako je dogovor postojao, jer ako se isti ostvaruje zbog viših ali još više, naših ciljeva, onda tragedije nema tj. ja je doživljavam kao takovu u ovom, inkarniranom životu, ali u konačnici je nema jer bit ćemo opet zajedno, nas dvije srodne duše, jednom u nepostojanju vremena i prostora zbog nekog drugog dogovora i drugog aranžmana.
I trajao je takav divan osjećaj - mjesec dana. Divan stoga, jer sve moje usmjereno je ka tebi, jer sve bih prihvatila, svu okrutnost događanja samo ako bih jednom opet bila s tobom.
No dovoljni su bili zvuci Vivaldijeve «Gloria in excelsis Deo» da me prođe prvi srh bola, dovoljan je bio susret s Julijom (sestrom tvoga Luke) i pogled na autobus Polly-exa neki dan ujutro na parkiralištu, a da se bol razlije. Gotovo ista kao što je bila prije čitanja Hrabrih duša. Još nije ista, ali slutim da će se ubrzo izjednačiti. I ne znam kako ću to opet, i opet, i opet proživljavati.
Zavidim tvom tati na kanaliziranju njegovog bola putem kreativnosti. Nikada nije pisao više no u ovih 26 mjeseci, nikada njegov rad nije bio uspješniji a kritike pozitivnije. Je li to njegov izričaj bola, njegov bijeg od odlaganja ( a možda i zatomljivanja?) osjećaja gubitka? Nedavno mu je objavljena knjiga legendi namijenjena djeci, izuzetno opremljena, ali čim sam je prelistala i čim mi je pogled pao na prvu stranicu i posvetu u kojoj je tebe naznačio kao onu kojoj je posvećena, te kada sam ugledala izvore iz kojih je crpio podatke za neke od priča, a pritom mi se pogled zaustavio na tvom imenu, srce mi je zadrhtalo. Od ganuća što vidim tvoje ime i prezime u knjizi, od bolnog saznanja da ti ne bi posvetio knjigu da si među nama, stvarna.
U meni se zatrla svaka kreativnost. Pregledavam njegove tekstove ali zato što me to traži, odbijam sve one koji me mole za pomoć u pravnim stvarima, odradim svoje na poslu, temeljito ali bez osjećaja sreće kad je nešto okončano i otputim se kući, u svijet razmišljanja, u svijet analiziranja tragedije, u svoju školjku samoće i posvemašnje bolnosti. Glava doslovno «puca», onaj osjećaj tjeskobe iznad želuca trajno se nastanio u meni, trenuci lišeni svakog osjećaja radosti opet postaju mojom svakodnevnicom.
Bojim se godine pred sobom, bojim se opetovanja one količine bola i nesreće u mojoj javi, nesanice kojom završava neuspjeli pokušaj spavanja, kad i uspijem zaspati a onda se probudim nakon pola sata uz trzaj u mozgu «Nešto se desilo!» i shvatim da te nema, da je to istina.


Kako mi je vidjeti tvoje ime?



Naslovnica knjige



Jedna od kritika knjige: Glas Istre

Predaje i legende kao nezaobilazni dio književnosti»Tote j' bolje stati«, pripremio i uredio Zlatan Varelija, ilustrirao Daniel Načinović, Matica hrvatska - Ogranak Umag, Umag, 2008.

»Tote j' bolje stati« (Predaje i legende s Bujštine) naslov je tek objavljene knjige koju je pripremio i uredio Zlatan Varelija, a izdana je pri umaškom ogranku Matice hrvatske.Predaje, legende, bajke i mitovi oduvijek su plijenili pozornost istraživača i pisaca. Narodna predaja je nezaobilazan dio svake književnosti, korijena i nastanka svake literature uopće. Još uvijek se raspravlja o tome koliko su zemljopisna sredina i određene povijesne datosti važne za razvoj pojedinog mita, predaje ili legende, jer dok neki znanstvenici smatraju da je svaka bajka ili legenda specifična za određeno područje, drugi, a među njima je vodeći engleski znanstvenik Edward Taylor, zastupaju teoriju poligeneze prema kojoj su sve bajke, mitovi i predaje u korijenu isti bez obzira u kojem dijelu svijeta nastali - različite inačice iste legende razlikuju se samo po nekim sitnim obilježjima protagonista.Problematikom bajki, mitova i legendi na području Istre bavili su se, među ostalima, Antonio Ive, Giuseppe Radole, a u novije doba i Giacomo Scotti te Mario Schiavato.No, o narodnim predajama na području Bujštine danas se vrlo malo zna jer su ih rijetki pojedinci bilježili, a i ono malo što se prikupilo ostalo je gotovo nepoznato, razasuto po starim izdanjima, časopisima, zakopano u rukopisima te, nažalost, dobrim dijelom izgubljeno.U ovoj knjizi, obogaćenoj ilustracijama labinsko-pulskog književnika Daniela Načinovića koji je ovdje zastupljen isključivo kao ilustrator, nalazimo većinom hrvatske predaje koje su zabilježene na prostorima Bujštine.Govoreći o načinu zapisivanja tekstova, Varelija veli da je »jedini cilj kojem sam težio bio je vrlo prozaičan - samo jednostavan zapis teksta onakvog kakvog sam našao ili čuo sve u cilju da se ovo kulturno blago ne zaboravi. Jezik je živ organizam u stalnom kretanju, a današnje doba osobito pogoduje previranju i mijenjanju govornih tradicija«.Poglavlja su naslovljena »Predaje«, »Povijesne predaje«, »Atila«, »Zakopano blago«, »Mrak Orko«, »Mrtve duše«, »Mora«, »Štriga«, »Krsnik i štrigo« te »Kudlak«. Slijedi i tumač manje poznatih riječi te literatura.Priređivač se poslužio svom dostupnom građom na tu temu, koja je objavljena u Hrvatskoj, Italiji i Austriji. No, knjiga ne bi ugledala svjetlo dana da nije bilo kazivača koji su svojim autohtonim jezikom ispričali navedene predaje i legende.Vanesa BEGIĆ

Glas Istre, 17. kolovoza 2008.



Post je objavljen 05.09.2008. u 20:35 sati.