Zaboravi na sudbinu...Zaboravi na vrijeme...
Postoji samo OVDJE i SADA...
Vjetar šapuće njegovim glasom...
Bliži se ponoć...
Znam da će se njegovo lice pojaviti ispred mojih očiju...
Strah me sunca,dragi...Strah me svjetla...
Rastanak...
Oči mi tamne...Ponovno...
Ne smijem sada popustiti...
Izađem li,
Svjetlost će me opeći...
Ne vjerujem više sudbini,
Ne vjerujem više vremenu...
Palim te tanašne svijeće,
Kupam se u njihovom sjaju...
To je jedina svjetlost koju ću ikada moći vidjeti...
Želim tu njegovu simfoniju u sebi...
Na koljenima smrt molim,
„Dopusti da me sunce dotakne,ali ne daj da me ubije...“
Ruke sklapam i govorim:
„Dopusti mi da pođem k njemu dok zora ne svane...“
Uzela je,proročica vječnog počinka,plamen s najdragocjenije svijeće...
Iznevjerena od dana...Prokleta od noći...
Ugasila je taj crni plamen svojim prstima...
Prstima mokrim od suza...
Milo ih briše s tuđih obraza...
Postoji samo „ovdje“ i „sada“,dragi...
Dođi...
Svaki otkucaj njegovog srca me privlači...
Izaći ću na sunčevu svjetlost..
Pomilovat će me svojim zrakama...
Za ljubav ću se pretvoriti u prah...
Oslobođena noći...Oslobođena žeđi...
Prekrila me svojim crnim skutima...
Ta sestra Hipnosa...
Tatanosova djevojka...
Prikazivana u obliku crnog anđela...
Postoji samo „ovdje“ i „sada“...
Zora se bliži...
Njega još nema...
Već sam na prozoru,čekam da sunce izađe...
Gledam horizont,slušam glas vjetra...
Što mi to šapćeš,dragi?
Već sam pepeo...
Već sam prah...
Oprostite što ne odgovaram na komentare,obečajem vam da ću sve to nadoknaditi kada budem imala vremena...trenutno me anatomija zafrkava,imam puno učiti...Velika pusa svima
Post je objavljen 05.09.2008. u 20:31 sati.