Marketing
VRGADA - otok ribara, mačaka i galebova
Htjela bih ovim postom obratiti pozornost na jedan dragulj našeg Jadrana - otok Vrgada. Skromna, mala, tiha i predivna, Vrgada mi je odavno prirasla srcu i čim uhvatimo vremena i dobro more, svratimo do nje. Vežemo se uz bok jednog od dva broda – Vrgadinka ili Lumbrikata, a koji su brodovi vrgadinima jedina veza s kopnom. I ne samo da prevoze osobe već i svaki kamen, ciglu, cement, prozor, namještaj i sve ostalo što je potrebno za gradnju i opremanje kuća i za svakodnevne potrebe stanovništva, jer mala trgovina u mjestu može ih opskrbiti samo s najnužnijim namirnicama.
Brodovi - mostovi s kopnom
Na otoku nema automobila a na žalost ni tako potrebnog vodovoda, ali vrijedni vrgadini imaju sve ostalo što im treba za koliko-toliko normalni život – župnu crkvu, kapelicu i groblje, osnovnu školu s igralištem, trgovinu, dva - tri restorana, konobu, pizzeriju, slastičarnicu i vrijedne i uporne ribare koji drvenim barkama svakodnevno odlaze u pohode na to morsko blago. Malo škrte zemlje, brižno obrađuju uz još škrtiju količinu vode iz gustirni za zalijevanje, kako bi im podarila neophodno voće i povrće a posebno smokve, pomidore, krumpir, masline...
A sad malo detaljnije o zemljopisno-povijesnim podacima.
Otok Vrgada nalazi se na krajnjem jugoistočnom dijelu zadarskog arhipelaga. To je relativno malen otok s površinom od 3,67 četvornih kilometara (dužine 3 a širine 1,3 kilometara). Njegova sjeverna i južna strana su brdovite, s najvišim vrhom od 115 metara. Sredinom otoka, od juga prema zapadu, pruža se zaravan koja je pretvorena u obradivo polje. Više od dvije trećine površine Vrgade prekriveno je gustom borovom šumom. Na većini tih prostora nekada su se nalazili rodni vinogradi koje je u prošlom stoljeću uništila peronospora. Obala je bogato razvedena. Osim glavne pristanišne luke nazvane Luka i najveće otočne uvale za privezivanje ribarskih brodova i brodica - Pocrikve, odnosno Pržine, postoji tu i nekoliko manjih uvala i dražica te pješćana plaža Podbrizi i veća uvala Kranje na jugu otoka.
Privez brodica u uvali Pocrikve
Pješčana plaža Podbrizi
Uz čisto more i plitke obale, Vrgada ima i takvu okolinu kao rijetko koji naš otok na Jadranu. Naime, nju okružuje 15 manjih i većih otoka. Od sjevera prema zapadu i jugu nalaze se ovi otoci i otočići: Artina, Kozina, Kozinski Kamenčić, Obun, Sipnata, Rakita, Garmski Kamenčić, Obrvanj, Oblik, Gira, Lončarić, Vrtlić, Murvenjak, Školjić-prvi i Školjić-drugi.
Najstariji podatak o broju pučanstva na Vrgadi je iz godine 1572., kada su na otoku bila ukupno 133 stanovnika. Godine 1608., prije epidemije kuge, bilo ih je 113. Zatim je godine 1631.-32. kuga vladala Vrgadom pa je umrlo gotovo svo njezino stanovništvo. Idućih nekoliko godina, Vrgada se napučuje novim stanovnicima, većim dijelom izbjeglim hrvatskim obiteljima iz Bosne koje su Turci prisiljavali da prihvate muslimansku vjeru, a manjim dijelom ljudima iz bliskih mjesta na kopnu i na drugim otocima. U godini 1754. Vrgada broji 288 stanovnika. Svršetkom 19. stoljeća, godine 1896., na njoj je živjelo 486 žitelja. Prema popisu iz 1948. godine, dakle tri godine nakon završetka II. svjetskog rata, na Vrgadi je bilo 538 stanovnika. Danas ih je stalno nastanjeno oko 200.
Do kraja 19. stoljeća vrgadini su se pretežno bavili obradom zemlje, posebice uzgojem vinove loze i tek ponekom vrstom sezonskog ribolova, kao što je lov srdela. Nakon što je spomenuta bolest uništila vinograde, ribolov im je postao glavno zanimanje jer je more oko Vrgade bilo bogato svakovrsnom ribom. Loveći ribu, vrgadini vrlo brzo postaju nadaleko poznati i priznati uspješni ribari. Po završetku II. svjetskog rata mnogi ljudi na Vrgadi odlučuju se za ribarstvo i za pomoračka zvanja, pa odlaze na trgovačke i putničke brodove na kojima služe kao mornari, kormilari, kuhari, konobari, stolari, voditelji paluba, pomorski i strojarski časnici. Velik broj njih nalazi radna mjesta u gradovima (Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i dr.) i s obiteljima napuštaju otok. U novije vrijeme ulov riba sve više slabi, pa slabi i interes za ribarsku profesiju a i nema mladosti koja bi se prihvatila takvog teškog posla. Otok tako postaje svake godine sve više oaza umirovljenika i populacijski nazaduje. No oni najuporniji i danas svakodnevno kreću svojim malim drvenim barkama u ribarenje.
Vrgadinski ribari
Vrgada je u prošlosti imala istaknutu povijesno-stratešku važnost. O njoj bizantski car Konstantin Porfirogenet u desetom stoljeću piše da je uz Krk, Rab, Cres i Lošinj bila naseljena, dok su ostali jadranski otoci bili pusti i nenaseljeni. Ta naseljenost odnosi se na vojnu postrojbu koja je živjela i djelovala u tvrđavi na brdu Gradina gdje su i danas vidljivi njezini ostaci. Drugog naselja nije bilo. Tvrđava je čuvala pristup s juga glavnom gradu bizantske Dalmacije, a to je bio Zadar i osiguravala nesmetanu plovidbu bizantskim galijama. Najvažnije trgovačko pristanište u Vrgadinskom kanalu bilo je u današnjim Pakoštanima gdje se iskrcavala galijama dopremljena roba i otpremala u unutrašnjost. Drži se da je tvrđava na Vrgadi izgrađena ili krajem petog ili početkoom šestog stoljeća poslije Krista. To je vrijeme kad Bizant i na drugim otocima i predjelima carstva gradi slične utvrde u jednake svrhe (npr. na otoku Žirju i Pustograd na otoku Pašmanu i dr.) Punih pet stoljeća su bizantski carevi držali Vrgadu pod svojom vlašću da bi tek 923. kad je carstvo počelo znatnije propadati, predali Vrgadu te ostale otoke i gradove svoje Dalmacije (Bizantski temat) na upravu hrvatskome kralju Tomislavu, kojeg su imenovali svojim arhontom. Ima razloga pretpostaviti da od tada počinje i naseljavanje Vrgade hrvatskim življem. Ipak, konačno pripojenje bizantskih gradova i otoka hrvatskoj državi obavio je, nakon Tomislava, hrvatski kralj Petar Krešimir IV. oko 1069. godine. Nakon što je pripala hrvatskoj državi, tvrđava je izgubila svoju dotadašnju ulogu i važnost, ni vojske u njoj nije više bilo. Možda upravo tada ili nešto kasnije počinje, i to na suprotnome brdu zvanom Sudujam, nicati hrvatsko naselje kojemu su tadašnji stanovnici dali ime LEVIGRAD, što znači grad, odnosno tvrđava na istoku. Pod tim imenom spominje se Vrgada sve do kraja 14. stoljeća. Početkom 15. stoljeća pa sve do 1617. godine, javlja se ime LAPKAT, vjerojatno izvedeno kao skraćenica iz starog imena LUMBRIKATON, a zatim ime VERGADA koje je venecijanskog podrijetla i možda talijansko-venecijanska izvedenica hrvatskog imena VRHGRADA. Višestoljetna vlast Venecije imala je za posljedicu da je ime Vrgada ostalo do dana današnjeg. Krajem 14. stoljeća nekoliko fratara (eremita), pavlinskog reda, napušta samostan u Vrani (na kopnu) i nastanjuje se u tvrđavi na Vrgadi. Tu utemeljuju samostan Sv. Jurja i ostaju dvadesetak godina. Po odluci zadarske nadbiskupije, oko 1410. godine napuštaju Vrgadu i sele se na otok Školjić kod mjesta Preko na otoku Ugljanu. Jedan od tih fratara ostaje na Vrgadi kao župnik. U uvali Pocrikvi, na mjesnom groblju, nalazi se crkva Sv. Andrije, iz devetoga stoljeća. Građena je po uzoru starohrvatskih predromaničkih crkava u Dalmaciji. Legenda veli, da je nekada davno more na to mjesto donijelo drveni kip Sv.Andrije, inače bizantskog sveca, pa su ljudi, svecu u čast, podigli crkvicu i taj kip postavili na njen oltar. Svetog Andriju ljudi na Vrgadi i danas štuju kao zaštitnika ribara. Crkvica Sv. Andrije bila je do kraja 17. stoljeća župna crkva. Poznato je da su u njoj fratri pavlini, za svoga boravka u samostanu na tvrđavi, služili misu vjernicima Vrgade. Mnogi kasniji župnici zvali su se "parohijanima crikve svetoga Andrije".
Kapelica Sv. Andrije uz groblje u uvali Pocrikvi
Današnja župna crkva Sv.Trojice na brdu Sudujmu građena je više godina a postala je župnom crkvom tek 19. Listopada 1696. godine. Od tada se i svečenici na Vrgadi bilježe kao "parohijani crikve Sv.Trojice na Vrgadi". Crkva je samo dijelom novogradnja. Naime, ranije je na tom mjestu postojala vjetrenjača sa mlinom, gradjena u kružnom obliku. Toj postojećoj kružnoj građevini, gdje se danas nalazi glavni oltar i sakristija, dodana je novoizgradjena crkvena lađa sa pobočnim oltarima, prostorom za puk i uzdignutim krovom. U crkvi se, na njezinom glavnom oltaru, nalazi restaurirana slika Sv.Trojstva. Ta vrijedna umjetnina vjerojatno je dijelo nekoga, do danas nepoznatog, venecijanskog slikara. Ostale vrijednosti crkve dijelom su pohranjene u župnome dvoru, a dijelom u Zadarskoj nadbiskupiji.
Župna crkva Sv. Trojstva
U uvali Pržini još su i danas vidljivi kameni ostaci pregradnog zida nekadašnje solane. Kako to dokumenti predočuju, Vrgada je bila obavezna davati zadarskim priorima po svakoj kući 9 mjera soli na godinu. No, godine 1096. zadarski prior Drago ustupio je samostanu Sv. Krševana u Zadru one uslužnosti koje su od davnina uživali zadarski priori u Vrgadi, tj. davanja spomenutih mjera soli na godinu. Nema dokumenata o tomu kad su te obveze ukinute niti kada je u solani prestala proizvodnja soli. Po ostacima se vidi da je to moralo biti davno. Pored spomenutih davanja, Vrgada je imala obvezu i prema zadarskim biskupima. Kakva i kolika su bila nije poznato, ali znade se da ih je bilo. Od kada je Venecija uspostavila svoju vlast nad Dalmacijom, Vrgada je bila u posjedu različitih vlastelina koji su sebe nazvali kontima. Prvi konte na Vrgadi bio je zadarski plemić Zloradis koji je Vrgadu dobio u zakup 18. listopada 1421. godine. Nakon njega, i to 1453. godine vlasnik postaje konte Farini kojemu je Venecija za njegove zasluge podarila otok. Godine 1652. knezovi Klokočići kupuju Vrgadu i gospodare na njoj sve do 1681. godine kada je kupuju Damiani (Damjanovići iz Škripa na otoku Braču). Konti Damiani ostaju dugi niz godina na Vrgadi sve do 1920-21. godine kada im Kraljevina SHS zakonom o nacionalizaciji oduzima posjed, uz obvezu davanja novčane nadoknade za oduzetu imovinu. Ta novčana protuvrijednost ni do danas nije u cijelosti isplaćena njihovim potomcima pa ta obveza nužno prelazi na Republiku Hrvatsku. Narod u Vrgadi očekuje da će država to pitanje u skoro vrijeme i riješiti. Konti Damiani su dolaskom na Vrgadu podigli velebnu zgradu za svoje obitavalište, koje je narod nazvao Kontov palac. Nalazi se na dominantnom mjestu u Vrgadi, okrenuta sjeverozapadnom dijelu otoka. Opkoljena je zidom unutar kojega se nalazilo dvorište s velikim spremnicima za vodu, zatim vrt sa egzotičnim nasadima i mala kapelica Gospe od Zdravlja. U toj je kapelici mjesni župnik služio misu za kontovu obitelj koja je izbjegavala druženje sa seoskim pukom. U prizemnom dijelu zgrade nalazile su se podrumske prostorije u kojima se pohranjivalo maslinovo ulje, vino, smokve, krumpir, žitarice i drugo što su seljani bili dužni davati kontu od svega uroda na polju. Namet je iznosio desetinu od svega što su našli na polju. Danas su od kontova palaca ostali, i to djelomično, samo vanjski zidovi. Spremnici za vodu su zatrpani a vrt je pretvoren u igralište za nogomet i boče. Cijela je samo kapelica Gospe od Zdravlja u kojoj se nalazi vrijedna slika Gospe sa djetetom, rađena u tipično bizantskom stilu i ukrašena srebrnim i zlatnim reljefnim pokrovom. O toj slici stariji ljudi na Vrgadi redovito kazuju mlađim naraštajima sljedeću istinitu priču: " Kad je konte s članovima svoje obitelji zauvijek napustao otok, uzeo je sa sobom i Gospinu sliku. No, učinila je takva bura da brodom nije mogao preko mora. I u drugom pokušaju također je uzeo sa sobom sliku, ali je doživio još jaču buru pa je ostao na Vrgadi. Uspio je otploviti tek u trećem pokušaju, kad je Gospinu sliku vratio na oltar u kapelici. Narod Vrgade s radošću je primio tu činjenicu."
Vrgada je predivan otok i ja ga obožavam. Posebnu specifičnost otoka daje ljubazno i srdačno stanovništvo te puno, puno mačaka kojih ima u svim nijansama na svakom koraku.
Vrgadinske mace iliti "jing i jang"
Putniku dobronamjerniku koji stigne na Vrgadu a ima potrebu počastiti se dobrim zalogajem, nude se dva restorana – Bracera i Adriana.
Restoran Bracera
Iz vlastitog iskustva kao i svih naših prijatelja koji su zajedno s nama imali priliku kušati pravu domaću dalmatinsku kuhinju, toplo mogu preporučiti restoran Adriana, vlasništvo obitelji Matulić. Na terasi restorana u ugodnom ambientu, poslužiti će Vas ljubazni domaćin Silvio a supruga Miranda na domaći, autohtoni način pripremit će Vam svježu, netom ulovljenu ribu (ili neko drugo jelo po Vašoj želji) i pružiti Vam užitak za vaše nepce, a to sve po vrlo prihvatljivoj cijeni.
Restoran Adriana
I ovoga ljeta smo posjetili Vrgadu. Obišli smo naravno cijeli mirisni otok (malen je i nije ga teško obići) i usput svratili u Adrianu i pojeli pravu, domaću, jadransku lignju, napravili nekoliko svježih fotkica da upotpunimo album već snimljenih detalja s nama dragog otoka i mahnuli za pozdrav ovoj oazi mira i ljepote, otoku mačaka, galebova, pješčanih plaža a prije svega, otoku vrijednih i dragih ljudi kojima se uvijek i ponovo vraćamo, jer oni to stvarno i zaslužuju.
Stara Vrgada
Umrli su kapitani, nima ko da piturava barku
Moja mirisna Vrgada
Galebovi na Vrgadi
Jutro na Vrgadi
Suton na Vrgadi
To je moja ljupka Vrgada
Ovaj post posvećujem dragim i upornim vrgadinima koji uz sve poteškoće života ne odustaju i ostaju na tom lijepom otoku i nedaju mu da se povijest ponovi već se trude da opstane i bude sve ljepša i uspješnija, te svim istinskim ljubiteljima mora.
Post je objavljen 05.09.2008. u 15:27 sati.