soba miriše na uživanje. plahte koje najviše volim, one boje proljeća, umrljane sokovima naših tijela. znoj ti lagano klizi niz leđa dok se nadvijaš nad mene. što se više odmičeš to se snažnije pripijam uz tebe, grlim te rukama i nogama, izvijam leđa u luk, čini mi se kao da lebdim. gledamo se čvrsto u oči, uporan pogled koji me je okavao za stvarnost. ako samo uspijem zatvriti oči neću više biti tu. osjećaš kako drhtim i moje drhtanje budi snagu u tebi, ljubiš me, grizeš me - tako slatka bol otvara u meni vrata strasti. ritam se ubrazava, ne zna se više tko vodi ovaj ples, trzaj tvoj ili moj, nisam sigurna gdje počinjem ja, a prestaješ ti, sekunda, dvije, tri, vječnost cijela i nestaješ u meni, izgubljen, pronađen. ležimo šutke, daha koji se smiruje, ne grlimo se, ne ljubimo se,samo se držimo za ruke ne želeći da prođe, da se zaboravi. ne želeći misliti na slijedeći trenutak koji će nas odmaknuti od stvarnosti ove sobe i gurnuti u svakodnevnu kolotečinu. i kao da ništa nije bilo ispijamo kavu, gledamo tv, pričamo s prijateljima. i ukrademo si osmijeh s lica kad mislimo da nitko ne gleda - imamo tajnu, tajnu skrivenu u naša četiri zida koja čeka slijedeću vječnost koju smo oteli vremenu.
Post je objavljen 05.09.2008. u 10:33 sati.