Kad ti se sve sruši kao kula od karata… Kad nestane sve u što si vjerovala… Kad nestanu ljudi kojima si povjeravala život, za koje bi stavila ruku u vatru… Kad nestanu svi… Svi ljudi za koje si živjela jednostavno, ispare… Nema im traga… Čak i oni koji su ti ga zagorčavali, ni njih nema… Kad ostaneš sama, stvarno sama…
Bez oslonca za život, bez utočišta u koje se možeš sakriti, kad nemaš kamo… Kad si izgubljena… Kad misliš da je život bez cilja… Kad uvenu ruže i kad sve laste odlete… Kad svi vlakovi odu s kolodvora, kolodvora života… Kad izgubiš vjeru u sebe, vjeru u bolje sutra… Kad izgubiš svoje snove… Kad izgubiš svoje 'ja'… Kad nemaš kamo pobjeći, pobjeći od svih stvari u tvojoj glavi… Kad nemaš kome pobjeći… Kad nemaš nekog da te čvrsto zagrli i kaže ti da sve će biti OK… Da, sve će biti OK… Kad se osjećaš kao da si sama u cijelom svemiru… Kad gledaš u zvijezde suznim očima… Kad se bojiš pogleda… Kad ih osjećaš na sebi… Kad svaki pogled zadaje novu, duboku ranu, koja će ostaviti vječan ožiljak… Kad te svi napuste… Kad nemaš s kim podijeliti svoje probleme… Kad nemaš kome reći… Kad sve trebaš jednostavno gutati, i gutati… Dok ne pukneš.. A onda je već prekasno… Onda se osjećaš kao i ja nekad…
Post je objavljen 04.09.2008. u 22:47 sati.