Mili moji abecedoseksualci,
u aktualnom obraćanju našoj velejebnoj naciji, prisiljen sam vam se obratiti tim vokativom.
Možda je ljetna rupa medijska doprinijela izmišljanju, preživanju, mantranju i iznivljanju kojima se niodčega i počesto niokome radila senzacija, anketa, intervju i vijest, ali vidim jedno: Prije, u vremenu o kojem danas mislim probesjediti, postojali su pederi i normalni i oni između, oni bi- . Pa su nedavno nadodani metroseksualci, otkad naš gradonačelnik malijeh stopala sanja o metrou.
(Načelniče, predlažem stanice kao one u Moskvi, ali umjesto mozaika, isto plazme s Vašim nastupima. Plazma s Tobom, Načelniče…)
No dakle, sad imamo od aseksualca, biseksualca, cyberseksualca, hetero, homo, trans, te napose Ueber-istog.
Još ako ovaj Ueberseksualac nema točkice na u a stavi kapicu sa oznakom U, eto nama delikta.
No…
Jedna me bezrepa kolegica po srednjaku nekidan u povjerenju i poštovanju mog životnog iskustva priupitala, kako to muškarac zna da je. Da jest. Muškarac.
Isprva sam mislio da govori o odglumljenom muškom orgazmu, najgadnijoj fori koju curi možeš složiti (žene znaju, o čemu ja…), ali ne, mislila je na prethodno stanje, ono, kad dakle on (p)ostaje on.
Druga me pak subložnica ukazala upravo na to, kako zlo krene kad on dobije ime, jer da onda postaje sam sebi dovoljan i tako se i ponaša. Mislila je na mog Matu T., Matu Travel, Travel Matu. No, i ja sam se prepoznao. I otkako sam spoznao svoje ime u ranodjetinjoj dobi žutoplastičnih, vazdagrebućih (sic!) nadpelena na drikere, imenom sam se svojim osjetio definiran i predodređen, postati baš na svoju ruku - muško dakle.
Aseksualci moji i biseksualci, cyber- i inoseksualci – kako se spoznaje muško, te kako se kalio čelik, zapitajmo se…!
Vraćajući se na jednu od mojih omiljenih dječjih igara sa seksualnom, ali i kompetitivnom konotacijom – pokažem Ti mog, pokažeš mi svog – evo ja ću prvi…:
LEKCIJA PRVA
Obzirom da je moje realnoegzistirajuće ime muško (kako u Talijanskom, tako i van njega, a ne kao, recimo, Andrea), smatrao sam u nježnoj dobi od oko pet godina, kako je vrlo prikladna slučajnost, da se moja Prva Lutka zove ženskim imenom. Ne osvrćući se na distinktivnije razlike, intuitivno sam zaključio kako razlika mora biti skrivena u međunožju, te sam lutku skinuo.
Što reći. Beskrajno razočaranje, doza skepse prema prikazanom. Primorac mi stipendiju za mladoistraživački rad dao ne bi.
Ostala je tek vjera u razlike, koja će kasnijim dokazom biti izvrgnuta u faktografiju bez duše i mistike, naravno.
Lekcija dakle prva: Razlike postoje.
LEKCIJA DRUGA
U vrijeme post-traumatskog stresnog poremećaja izazvanog pogledom na amorfnu nespolnost moje plastične lutke, televizija se činila bistrookim prozorom u onaj zbiljski, crno-bijeli svijet. Komparativnom socio-antropološkom analizom serijala „Ilindenski ustanak“, filmova „Lisice“, „Okupacija u 26 slika“, donekle „Seljačke bune“ i podosta dokumentarističkih epopeja sa Milenom Dravić i Mirom Furlan u leđnim ulogama, uspostavio sam uzorak: Razlika postoji, dakle derivacijom ili sintezom moguće je utvrditi definiciju temeljem odlika. Muški su osvajači te zaskaču ženske, koje onda pokazuju bedra i kosa im se raščupa. Kasnije slijedi dijete ili osveta, ovisno o žanru.
Muškić ima inicijativu, lekcija druga.
LEKCIJA TREĆA
Maglovito svjestan šprance sa muškom inicijativom i uvjeren kako me moja Prva Lutka dovela u zabludu, ozbiljno sam popričao sa puno starijom curom od sebe. Mislim čak da je išla u sedmi razred, a ja u treći ili četvrti. Bila je jaka, ogromna, ugurala me u haustor i počela stiskati i štipati i gurati i navlačiti. Jedva sam pobjegao, a ona se grohotom smijala.
Tokom dnevne epizode „Ilindenskog ustanka“ navečer, dok neka Lokalna u šašu pada pod Kepeca (ili tako nešto), odjednom sam osjetio srce u grlu a grlo u trbuhu i uz nerazgovjetan frflj se odjurio u svoju sobu potući sa jastukom.
Osim do izvrtanja uloga, inicijativa može dovesti do pobjede i kasnijeg vraćanja grla, trbuha i srca na svoja mjesta. To je treća lekcija.
LEKCIJA ČETVRTA
Pokušavajući ponoviti inicijativu par puta sa Raffaellom (koja me tada mistično privlačila i inzistirala da su zbilja u igri dva f, ff, i dva l, ll), jedino sam dobio podosta udaraca školskom torbom u glavu. Na sreću, u to doba je postalo popularno da mi klinci (muški, dakle razlikovno grupirani, vidi gore) jedni drugima svlačimo hlačice na cesti. Što nije nužno doprinijelo razradi treće lekcije, niti je kulminiralo artikuliranim solucijama sa perspektivom.
Utoliko, pravi put je morao biti anatomski vezan za prvu lekciju, drugu i treću. Četvrtu sam lekciju eliminirao. U ime znanosti.
PETA LEKCIJA
Davno prije interneta, CD-a, pa čak i originalnih kazeta u slobodnoj prodaji, profesorica engleskog u gimnaziji čula je kako imam originalnu kazetu Lionela Richiea. Kazeta, poklon iz Australije, u DDR-u je bila zlatna karta za skoro sva vrata… ali kud baš… profesoričina…
Hrabro se natrackavši kolonjskom, spakiravši ogromni kazetofon i kablove za presnimavanje (!!), muški sam mami među razroko-upitne okice dobacio kako idem kod profesorice iz engleskog, neka me ne čeka, i uzjahao velociped, odpedaliravši u maglu.
Drugarica profesorica… imala je bademaste, tople, smeđe oči. Klince malo manje od mene, na ekskurziji. Muža, komičara, na putu. Ali ja sam imao petnaestak godina i bio zaokupljen uglavnom disidentskim idejama. Pa sam vizualnu kombinaciju poluotvorenog bademantila, posve otvorene boce pjenušca, prigušenog svjetla i njezinog nervoznog smješka ispravno shvatio.
Blenuvši u tada vrlo moderno šipražje a-la-natur, koje je – kako sam kao politehnički obrazovan gimnazijalac sa kazetom Lionela Richiea odmah uočio - apsorbiralo bitno više svjetla od njezine svijetle, sjajne puti, na svim sam svojim tečnim jezicima obećao kazetu joj do sutra presnimiti i pobjegao glavom bez obzira. Disident u bjekstvu.
Kazetu mi je sutra na satu dobacila preko stola. Dečki su se gurkali.
„Miris žene“, film sa antologijskim poučkom o ispravnom postupanju u slučaju nedoumice, tada još nije niti bio snimljen.
Utoliko ne mogu sažeti petu lekciju, osim kao spoznaju, do koje ću doći tek bitno kasnije u životu, uz vječni smješak bademastookim polutetama, nešto sitno starijima od sebe…(Postoji i pod-pouka o prividu face i očuvanju mita u muškoj grupi, no…)
I tako, mili moji abecedoseksualci.
Kasnije lekcije uključuju Kalašnjikove, padove s motora, prve poljupce u obraze, zube, usridu i još više usridu. Uključuju lekciju o zapovraćati nečije posuđe i biti mokar izbačen na zimu. O hipodromima u Hrvata. O blatu oko Orašja i kako zaglavljen auto može biti tragikomičan inhibitor kopulacije.
No, tu je učenje već prilagođeno individualnim talentima i potrebama, poput valdorfskog koncepta pomalo, pa zato neću o tome. Jer, ja sam spoznao.
(Te se dio mene pita, što sad s tim; čemu znanje bez upotrebe …)
A sad, dok ja slijedom gore pojašnjene igrice, zakopčavam sebe ili se – ajmo, da čujem druge – kako sebe ili se skuže dečki, a kako curke….?????
Neka vam je sve zdravo i živo,
pozdravlja vas Žužinek Jelo
Post je objavljen 07.09.2008. u 07:21 sati.