Staklenom jekom odzvanjaju tragovi,
šušte mjesečevom lakoćom
sijući ljubav nad usnulim krovovima;
uzavreli se njišu,
pa klonu, zboreći tišinu ...
i samo deset koraka nas dijeli
a vječnošću daleki jesmo;
izgubivši ritam akorda nezaborava
zalismo tijela u sjene
neprozirne, modre samoće.
I samo deset koraka nas dijeli
a mislima daleki jesmo;
izgubivši toplinu misli prijezirom
utopismo srca u stijene
samotne, surove litice.
Na rubu zbilje mirujemo Luna i ja
dok noć pretila željama
pritiska nam grudi
nabrekle
od snova.