Otkako je završilo ljeto nema šta nije pošlo krivim putem. Prvo, počela je škola - neda mi se. Drugo, nedostaje mi ljeto. Treće, raspored je katastrofa. Teško odustajem i zato i dalje idem istim tempom premda više ništa nije isto kao prije. Ja više nemam volje, a prijatelji su otišli, svatko svojim putem. U Ljubljanu, Zagreb ili Rijeku... Njima počinje novi život, sve ćemo se manje susretati, i ja sam ostala sama...
"Da smo bar sad prvi razred pa da nam je sve novo i zanimljivo." O da, jučerašnji dan bio je jadan.
Bila sam umorna. Potpuno nemotivirana. Svi su nešto govorili, odmahivala sam rukom. Znala sam da odustanem li od glazbe i svega ne bi bilo ništa bolje. Još više bih tonula... Ali ništa, ništa me nije moglo oraspoložiti. Sjedila sam u zadnjoj klupi, zurila kroz profesore. Svatko od njih je nešto pričao, podijelili hrpu papira, svi puni volje. Čovječe. A tek je počelo... Nemam ja ništa protiv prvih razreda. Ali ne možeš doći u školu i govoriti mi da ne izgledam kao da idem treći razred. Koliko god to bila istina! Došla sam doma iscrpljena i tužna. Najviše tužna.
Kasnije te večeri dobila sam poruku u kojoj piše da Anamarija misli na Anamariju. Hej, samo jedan mali znak pažnje bio je dovoljan da cijeli dan pretvori u nešto lijepo. Podsjetilo me da možda ipak ima ljudi zbog kojih vrijedi biti ono što jesam. Ipak ima netko tko je uz mene svaki dan, možda ne fizički prisutan, ali ipak uz mene. Netko tko me razumije, a znam da me Ana razumije bolje od ikoga. Jednostavno je teret cijeloga dana, pod kojim je skoro provirivala samo mala bijela zastavica, otpuhnula, vješto kako samo neke osobe znaju. Podsjetila me koliko je volim. I da sve možda ipak ima nekog smisla.
Danas je bilo lakše probuditi se.
A sutra je ionako petak.
Post je objavljen 04.09.2008. u 12:21 sati.