Marketing
rose: Lethe (1) ...
danteworlds: river lethe
(prethodni nastavak)
Čovjek je sjećanjem istodobno i najljepše nagrađen i najstrašnije kažnjen. Lijepa sjećanja i drage uspomene uljepšavaju čovjekov život, a sjećanja na patnju, gubitke i poraze mogu život zagorčati. Većina se ljudi čitav život trudi zaboraviti ružne a zapamtiti dobre i lijepe trenutke.
Ni Rose nije bila izuzetak.
A tada je njezina oca pred smrt pogodila staračka demencija. Cijenjeni računovođa, vrhunski šahist, čovjek koji je savršeno pamtio brojke, odjednom više nije pamtio ni svoje ime, nije prepoznavao suprugu, bio je nepokretan i inkontinentan, pretvorio se u bespomoćno, tvrdoglavo i zlobno dijete. Rose i Hana, kćeri kojima je otac zaboravio ne samo imena već i postojanje, nisu oca željele povjeriti nekoj instituciji. One su ga, zajedno i na smjenu, kupale i hranile, brijale i presvlačile. Rose je bila užasnuta, teško je podnosila tu degradaciju koja je pogodila oca.
Otac je ubrzo umro, a Rosei nikako nije uspijevalo zaboraviti mučne prizore očeve golotinje, sjećala se njegovih nesuvislih riječi i besmislenih postupaka. Bila je duboko nesretna jer su te ružne slike potisnule sva ranija sjećanja u kojima je otac bio bistar, u kojima je bio pouzdan oslonac i zaštitnik.
Dvije godine nakon očeve smrti, nakon duge i teške bolesti, izgubila je i majku. Na majčinu sprovodu, a ni kasnije, Rose nije mogla plakati. Ona je rijetko plakala već u djetinjstvu, a s odrastanjem je potpuno izgubila utjehu koju donose suze. Tuga bi joj grčila jednjak i oduzimala dah, no nije bilo suza koje bi donijele olakšanje. U tim je trenutcima Rose često poželjela utjehu zaborava: Kada bi barem zaborav mogao, poput rijeke, odnijeti bolna sjećanja, a na obali pamćenja ostaviti samo zlatna zrnca lijepih uspomena ...
Na prvu godišnjicu majčine smrti, Rose je stajala nad posljednim počivalištem svojih roditelja. Bila je već sredina novembra, no dan je bio sunčan i topao, u čempresu nad nadgrobnom pločom cvrkutali su vrapci, bijeli su oblaci putovali nebom. Dok je gledala oblake, Roseina bol odjednom se prometnula u tihu sjetu. Roditelji oživješe pred njezinim unutarnjim okom, mladi i zdravi, veseli ... potom im se lica počeše borati, stas im se pogurio, Rose ih je vidjela u bolnim zadnjim danima ... U tome je času shvatila da se ne bi odrekla niti jednog dragocjenog trenutka sjećanja, pa ni onih najbolnijih.
Svaki se čovjek boji gubitka, boji se izgubiti nekoga bliskog, izgubiti ljubav, izgubiti, u nesreći ili bolesti, neku sposobnost ili osjetilo. Kada su je jednom zapitali kojeg se gubitka boji najviše, Rose je odgovorila kako je užasava pomisao da bi mogla izgubiti sjećanja.
Sada, na obali Lethe, rijeke zaborava, taj je strah Rosei ledio krv u žilama.
Samo jedan gutljaj i nestalo bi svih sjećanja, ne bi znala tko je, ne bi znala da je ljubila Morpheusa, da je on nju ljubio ...
Morpheuse, ako potonem, ako se Lethe napijem ... molim te, nemoj me izvlačiti ... Neću krenuti dalje dok mi ne obećaš da ćeš pustiti da se utopim, ako i kap Lethe popijem ...
Ne govori ludosti, Rose ...
Iako je široka, Letha nije brzog toka, preplivat ćemo je lako. Ne boj se, držat ću te čvrsto ...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Bee Gees - Don't Forget remember
Post je objavljen 05.09.2008. u 23:59 sati.