DIVLJE GUSKE I KORNJAČA
Na obali jednoga jezerca živio je par divljih gusaka. Bila su to jednostavna i srdačna stvorenja, koja su voljela živjeti u slozi sa svojim susjedima. Malo podalje, ispod ovećega kamena, stanovala je kornjača: zajedljiv i svadljiv stvor, i prilično vremešan. No guske su, unatoč tomu, voljele kornjaču.
Kako se ljeto stalo razgrijavati, udarila takva strašna žega, da je vode u jezercu bivalo sve manje, da su lopoči venuli, a ribe hvatale zrak, i jedna po jedna ugibale.
Jednoga od tih dana reći će jedna divlja guska drugoj:
"Ne čini li ti se, draga, da je vrijeme napuštati ovaj kraj"?
"Da, draga", odvrati druga guska, "upravo sam mislila kako nailazi čas seobe. Inače, ostanemo li ovdje, skapat ćemo od žeđi. No prije odlaska, ja bih rado porazgovorila s našom prijateljicom, kornjačom. Ona je tako stara, da je zacijelo i mudra".
Guske pođoše do kornjačina kamena. Kornjača je dremuckala, pa kad ju guske prenuše, ona se obrecnu na njih:
"Zar je ovo vrijeme da se nekoga uznemiruje? Podne je, i vrijeme je počinka. Bolje bi vam bilo da se i vi sklonite od sunčeve žege, i da svaki drugi posao ostavite za predvečerje"!
"Draga prijateljice", smjerno će jedna guska, "bojim se da više ne bismo smjele čekati ni časka. Zar niste primijetili da je voda jezerca gotovo ishlapila, i da su lopoči uvenuli? Zamalo, i više neće biti ni kapi, ostat će tek vlažan mulj. Moramo se odseliti u neki bolji kraj, želimo li preživjeti".
"Koješta"! odapnu ljutito kornjača. "Nikada ovo jezerce nije presušilo! A ja ovdje stolujem već tolike stotine godina! Niste valjda vas dvije pametnije od mene, starice? Odlazite, pustite me da spavam"!
Guske se povukoše, pomalo rastužene kornjačinom tvrdoglavošću. Kad su ponovno bacile pogled na površinu preostale vode, vidješe gdje se na nekim mjestima mulj već pomalja, a da negdje već i puca od suhoće.
"Nema sumnje", rekoše, "hora je putovati. Ma što kornjača mislila, mi vidimo da nam ovdje nema ostanka".
"Ipak, prije negoli poletimo, poželimo joj sretan ostanak", reče jedna. "Svakako bi ju pozlijedilo kad bi vidjela da smo otišle bez pozdrava".
I opet se guske uputiše do kornjačina kamena. Začudo, zatekoše ju budnu. Jer u međuvremenu je odgegala dolje do vode, da bi tamo naišla na mulj. Žedna, sada je grdila guske što joj nisu pravovremeno javile da je nastupila suša.
"Zar ne štujete starije"? okomi se kornjača na guske. "Meni nije lako silaziti na vodu, i ja ne mogu na vrijeme saznati što se ovdje zbiva. Nego, što ćemo sada"?
"Mi ćemo odletjeti", rekoše guske.
"Odletjeti!? Zaboga, ima li nečega sebičnijeg, nego ostaviti stara prijatelja na cjedilu"? uzvajkala se kornjača. "U zao ste čas pokazale tko ste, i kakve ste! A ja sam vas držala prijateljicama"!
"Ali što da radimo - Vi nemate krila"? rekoše žalostivo guske.
"Baš me briga što nemam krila", zagunđa kornjača. "Vi ste dužne iznaći način kako me iznijeti iz ove suhodoline"!
"Imam zamisao kako", reče prva guska. "Uzet ćemo štap, držati ga kljunovima, a vi ćete, kornjačo, čeljustima čvrsto zagristi štap po sredini, i tako ćemo Vas ponijeti sa sobom, do prvoga jezera".
"Ne bih rekla da je takvo putovanje udobno", zarogobori kornjača.
"Ne znamo nikakav drugi način", rekoše guske.
"A što ako padnem"?
"Nećete pasti, samo ako budete šutjeli za vrijeme leta", opomenuše ju guske.
Kornjača se i dalje rogušila.
"Ni po koju cijenu ne smijete otvoriti usta, jer o tomu Vam ovisi život"! prisnažiše guske.
"No dobro", promrmlja kornjača. "Vidim da nema nikakva drugog načina".
Brže bolje guske se dadoše u potragu za prikladnim štapom. Nađoše ga i doniješe do kornjače. Poslije duga zanovijetanja i nećkanja, kornjača se čeljustima zakvači za štap po sredini, guske uzeše krajeve štapa u kljunove, i uzletješe. Vinuše se visoko u zrak. Letjele su preko brda i dolina, tražeći novo jezero, ili makar baru.
Dok su letjele iznad jednoga pašnjaka, pastiri ugledaše čudnoga putnika, koji je visio o štapu. Udariše u smijeh. I počeše se u sav glas nabacivati pogrdama i rugalicama na kornjaču. Ova samo što nije puknula od jeda.
"Haj! Haj"! grohotali su pastiri. "Pogledajte kakva nakaza visi o štapu"!
Divlje su guske zaklinjale kornjaču da se ne obazire na povike dječaka. A oni su se još pomamnije razgalamili, pa su vrisak i psovke sada odzvanjali na sve strane.
Kornjača se nije mogla suzdržati.
"Kako se usuđujete"! kriknu. "Vrijeđate nekoga, tko je tisuću godina stariji od vaše najstarije bake"!
Netom je to izgovorila, već je počela padati, strmoglavo, pa sve strmoglavije, dok nije udarila o zemlju i razbila se na stotinu komada.
(Panćatantra, prijevod V. K.)
Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE
--------------------------------------
Post je objavljen 04.09.2008. u 07:00 sati.