Pregled posta

Marketing

Dva su mi dana na forumu bila dovoljna da shvatim kako me taj oblik komunikacije baš nešto i ne zanima. Prvo što mi je predstavljalo napor jest bezbroj istih tema u kojima se traži dobrovoljac za dizajn bloga. Umjesto da se dotični prime uređivanja vlastita bloga, većina radije ide linijom manjega otpora i skršenih ruku sjedeći uz računalo čekaju neku dobru vilu odnosno vilenjaka. Osim što je uređivanje bloga pomoću svih mogućih tutorijala dostupnih na mreži jednostavnije da ne može biti, malo tko se primi čitanja takvog štiva, već radije od samoprozvanih dizajnera blogova čiji je dizajn počesto izrađen u amaterskom Paintu i uglavnom predstavlja kombinaciju tuđih slikovnih zapisa s manje ili više istaknutim zaštitnim znakom o autorskom pravu (podsjećam zaboravljive, čak i kada nije naznačeno autorsko pravo, ono postoji i na temelju njega se može sudski goniti zbog kršenja istog), naručuju u maniri mecene kao da je riječ o Mediciju samom. Osim što priučeni dizajner (a takvih je općenito u Hrvatskoj i previše, dovoljno je pogledati koliko je njih fakultetski obrazovano, a koliko njih se gura u prvi plan uključujući i tzv. celebrityje ne dajući onima koji znaju ni zraka ni prostora) i nije nešto vješt s kistom, a kamoli računalnim programima za obradu slika (treba li spomenuti da ni ne znaju da ne postoje dizajnovi, iako su ih stavili u opis posla?), još manje je vješt prilagoditi narudžbu naručitelju odnosno uskladiti s onime što dotični piše i onime što kao osoba jest. No, već smo navikli da se puno njih bavi svačim pomalo i ničim konkretno, a zašto i ne bi kada je to siguran put do naslovnica žutila koje je prekrilo većinu medijskog prostora, iako vam nitko živ koji participira u njemu neće to priznati.
Prije nekog sam vremena dobio niz pozivnica ne neke forume. Čovjek iz znatiželje pogleda njih nekoliko i shvati da mu je bolje tražiti razlike u jajima, nego u forumima. Imam dojam da danas svaka zgrada ima svoj forum, a razlika među njima je samo u broju aktivnih korisnika. U načelu je to desetak aktivnih koji forum uglavnom koriste kao MSN, osim kafenisanja teško je naći zanimljivog štiva, a osim toga, takve su male grupice same sebi dovoljne. Izuzetno je zanimljiv fenomen kako nastaju: obično se klapice formiraju na već velikim i jakim forumima i nakon nekog vremena odluče da im je bolje biti sam svoj gazda. Onda zakupe neki prostor i dobro se slažu mjesec dana dok jedan od ogranaka klapice ne shvati da bi radije sami gazdovali pa tako od jedne klapice nastane još pet manjih. Na kraju svi skupa životare na tri do pet aktivnih korisnika koji ili odustanu od foruma uopće ili se vrate tamo gdje je sve počelo. Ista shema vrijedi i za političke stranke: sjetite se samo koliko je stranaka nastalo od HDZ-a i koliko je njih uopće opstalo. Ili životare ili su odavno izbrisane iz registra političkih stranaka. Iz tog sam razloga izvan aktivnog političkog i forumskog života. Ako nešto napišem, to je za dušu i skretanje pažnje na blog, a dežuranje po forumima i uvjeravanje neinformiranih me nikada nije pretjerano zanimalo. Uvijek volim reći da se ovo društvo brzo navuklo na hedonizam Zapada, ali ne i na radne navike koje dolaze s iste hemisfere pa odavno nismo proizvođačka, već samo potrošačka zajednica. Takve nas navike paraliziraju u kreativnosti i učinkovitosti pa je i logično da nemamo sluha za one koji su još uvijek kreativni i žele biti učinkovitima. Pogledajte samo koliko prostora u medijima zauzimaju inovatori, a koliko nebitne persone poput Gotovčevih i Super Silve. Ljudi koji na svjetskim natjecanjima osvajaju zlatne medalje u ovome društvu vrijede manje od bižuterije i posuđenog kabrioleta nekog lažnog celebrityja. Iako poput papagaja ponavljamo kako uviđamo taj uvrnut poredak vrijednosti, sve ostaje na toj konstataciji i nastavljamo dalje s konzumacijom gluparija koje nam servira ovo ili ono žutilo.
Ovaj tekst ima naziv takozvani i obuhvaća sve one samoproglašene individue koje uporno nameću svoj antitalent bilo da se radi o političarima, umjetnicima ili "stručnjacima" opće prakse. Dijelom je tu kriv i sustav obrazovanja jer se djecu ne usmjerava prema njihovim afinitetima, nego ih se zaglupljuje beskorisnim podacima kao što je visina crnogoričnog drveta. Žalosno je da se mora promijeniti deset ministara obrazovanja da se beskorisnost izbaci iz programa. S nadarenom se djecom slabo ili nikako ne radi, većinu se ubije u pojam jer nastavnik nema ni volje ni vremena, a spas je moguć jedino ako se promijeni škola i država (a što neki roditelji i čine). Taj vrtlog nesposobnosti nema kraja: nadarena djeca postaju prosječna, završe školu tek da imaju papir, rade posao koji uspiju naći pored onih silnih kćeri i sinova koje su tatice i mamice ugurale mimo reda (tu nastupa lokalpatriotizam pa nije rijetkost da se cijelo selo zaposli u drugom mjestu pa čak i metropoli u kojoj onda osnivaju zavičajne klubove u kojima nariču za rodnom grudom i istodobno se žale kako je ta metropola centralizirala državu). Na kraju se stvara sve veće nezadovoljstvo i animozitet, apatija koja najviše odgovara političarima jer s nekoliko šupljih fraza ovima lako usade lažnu nadu i 101. put ih prevedu žedne preko vode. A sve stoga što stvari nisu postavljene na svoje mjesto onda kada su trebale biti. Bojim se da je sada već kasno. Preko stotinu je tisuća mladih intelektualca napustilo državu, a želje za napuštanjem broda koji pluta su i dalje snažno izražene. Lako je moguće da na njemu ostanu tek poltroni i raspikuće.