A ipak odlazim, jer tvoje je srce pustinja bez utisnutih stopala u pijesku. Hodam po rubovima tvojeg kraljevstva, poput lopova tiho se šuljam ispod tvoga prozora u nadi da cu cuti tvoje srce kako kuca. Odlazim pred svitanje ispunjena, hrabrija i odlucnija, sve dok prve zrake sunca ne prostrijele moje srce i vjetar odnese zadnje ceznje i nade utiskane u taj maleni prostor. Tad ti, kraljica, ustajes zadovoljna i nasmijesena, ne sluteci da svakim jutrom polako umire dio tebe u meni. Ja ti prilazim, skruseno i pognuto poput sluge, moleci milostinju. I ti mi je dajes. Zagrlis me, poljubis, i ja sam opet citava - zaljubljena. A ipak odlazim, jer tvoje je srce pustinja bez utisnutih stopala u pijesku, a ja ne zelim krociti putem kojeg ce vjetar otpuhati..
Post je objavljen 03.09.2008. u 18:30 sati.