Mali kolači.
Imaju okus po bakinoj kuhinji. Obično se lupam po glavi kada ih se zaželim. Baka se seli. Seli se u drugi kvart, i ne odlazi daleko.. Imam osjećaj da se miris biskvita ne vrača. Otprilike.
Čekala sam jučer na večer ali se nisi probudio. Zračenje kompjutera mi je umaralo oči, ali se nisam dala. Nadala sam se da će me čuti. Zato što si daleko ne znaći da nisi blizu.. Često si ti tu.
Ne znam. Doris je jučer rekla da ne zna. Da se osjeća mrtvom, ali da nije u depresiji. To nekada nema smisla. To je nekada ne razumno ponašanje, zaključila sam, i kasnije zažalila. Zapalila sam na prozoru. Udahnem i izdahnem, sistem se lako pamti. Doris, osječam se mrtvo. Ne tužno. Mrtvo.
Baka je jučer puno plakala dok se svađala s mamom. Mama se pak, puno derala. Odseliti ili ne odseliti...? Izgledala je jako ljuto. Baka je bila povrijeđena. Na sekundu sam se jako uplašila. Kada je baka otišla, mama nije spavala.
Vidjela sam ju iz hodnika.. kako cijelu noć zuri van.. Ravno na bakin prozor.
Zastala sam. Čula sam korake iz dnevne sobe. Nagli propuh mi je zapuhao po leđima. Tipičan trenutak paranoje. Strah me u sekundi napustio. Ruke, koje su mi drhtale iznad tipkovnice su se vračale na uobičajeni položaj. MIslim da je vrijeme spavanja, pomislim. Ugasi svijetlo i laku noć.
Mary counts walls, says she should be use to it.
Post je objavljen 03.09.2008. u 17:21 sati.