Ljudska svijest
je doprla najdublje hipotezom vlastite izvornosti umrjezene u kemijskim procesima same Univerze, ali je jos uvijek ostala daleko od svijesti nad samom sobom.
To nedostajuce joj ogledalo, suocavanjem vlastitom spoznajom, cini je u biti onim sto ona jeste: krnja sirovina sto proistice tek iz nus proizvoda svemirskih procesa, a ne kao svrha samoj sebi.
Covjek je njen kolosalan subjekt, kao razigrano dijete, nestasan mladic, sazreli starac, dajuci joj sve moguce varijacije bitka od najhumanijih do najdestruktivnijih oblika vlastite egzistencije.
On sam kao da ne odlucuje o nicemu, apstrahirajuci nadnaravna bozanstva koji to rade umjesto njega ali i u potpunom dosluhu medjusobno oportune kooperacije.
Na polju svjesnog bitka,covjek se tako pojavljuje kao bice vjecnog odsustva od sebe samog, na „sluzbenom putu“ ili na vjecnom „godisnjem odmoru, a jedan je od glavnih cinilaca sto ga, bez sumlje, vraca na popravni ispit u prvobitnu evolutivnu klupu jednostanicnog bica kao najapsurdniju antizivotnu pojavu na ovoj planeti..
Religijska demagogija tu je pojavu najbolje uocila, pretvoreivsi je u vlastito dionicko drustvo najsigurnijih ulaganja, barem dotle dok uspjeva odrzavati čovjeka podalje od sebe samog.
www.severinomajkus.com/blog
Post je objavljen 03.09.2008. u 15:21 sati.