"Ljeto je na izmaku. Dođe mi da mu odmahnem. Sjedio sam neki dan u hladu ispod smokve i osjećao se kao Isaac Newton, s tom razlikom da je on ležao pod stablom jabuke. Ja sam na sreću izbjegao udarac zrele, po vanjskom dijelu zeleno - ljubičaste, po okusu medne, voćke. Čitao sam novine, tek toliko da nečim zaokupim moždane stanice, a i da odvratim prolaznike od duljih razgovora i uživao u prvim mirisima jeseni. Ja imam sposobnost u zraku osjetiti da se vrijeme mijenja, promijeni se miris, zrak se osoli, nijanse boja postanu drugačije.
Ljeto sam proveo posve anksiozan. Zaokupljale su me misli o smrti, o odlasku, onom konačnom odlasku, a da nisam napravio ni jednu desetinu onoga što sam želio.
Kako je sve počelo?
Počelo je, kada malo bolje razmislim, s viješću da mi je prijatelj, jedva nešto malo stariji od mene, završio u bolnici. Problem, začudo, kardiovaskularni. Nazovem ga i saznam kako je danima hodao i radio sa aritmijom u tijeku koje je broj otkucaja dosezao vrtoglave brojke. Bilo mu je slabo, no nije paničario. Tek kada treći dan srce nije prestajalo trokirati, otišao je na hitnu pomoć, zatim u bolnicu i ostao šokiran mogućnošću da ima oštećeno srce.
Preplavila me strava. Redovito od kada se mogu sjetiti ili točnije od puberteta imam povremena lupanja srca i promjene ritma rada, no kako to naglo počne, traje nekoliko minuta i jednako naglo prestane. Nisam tome pridavao gotovo nikakav značaj. Što je malo lupanje srca nekoliko puta godišnje za jednog čovjeka poput mene? No nekako istodobno kad i mom prijatelju i meni je dva puta u dva dana srce zadrhtalo. Pomisli sam da je to možda posljedica antibiotika i slabosti od bezazlene upale koju sam liječio, no napetost nije popuštala. Uvukao se neki strah u mene, osobito stoga što u mojoj obitelji srčani udar nije nepoznanica, doduše ne kao posljedica nasljednih bolesti srca, već je uzrok u neumjerenom jelu i prevelikoj strasti prema lijepim i slasnim okusima hrane. Ne i pića, moji samo dobro jedu, a ne piju.
I ako sam po prirodi jako vedra osoba, optimist po vokaciji, nosio sam duboko u sebi strah, neku napetost, predavao sam se razmišljanjima "što ako..." i "kakav će svijet biti iza mene...", no nisam poduzimao ništa. Nisam se usuđivao otići liječniku i provjeriti što je na stvari.
U posljednja dva mjeseca simptomi su postali izraženiji, imao sam osjećaj da mi po nekoliko puta dnevno nešto u grudima poskoči i zaustavi se negdje u plućima, u grlu, neki čudan osjećaj i ako ni malo bolan. I posve neodređen. Nikako nisam mogao biti načisto da li mi to srce poskoči u grudima ili je nešto drugo u pitanju. A i činilo se to kao najlogičniji odgovor. Što drugo može poskočiti u grudima nego srce?
Kulminiralo je to jedne noći, probudila me vrućina, sparan zrak kolovoške noći u kojoj sam zaboravio otvoriti prozore, pa se moja soba pretvorila u tlačnu komoru u kojoj su pogibali i komarci ne mogavši izdržati temperaturu. Hodao sam po kući rastvarajući sva okna, udišući zrak i tresući se od strave. Panika je nadirala. Tri su sata ujutro. Koža mi se znojila i ježila u isti mah. Napetost u trbuhu, u grudima, u cijelom tijelu. Opet, nikakve boli, ničega jasnog i određenog.
Vratio sam se u krevet i pokušao odspavati do jutra.
Ujutru sam nazvao medicinsku sestru i naručio se za internistički pregled.
Dan sam proveo u dobrom društvu, pa sam se odlučio povjeriti prijatelju. On se nasmijao i ispričao mi da je nekoliko mjeseci živio uvjeren kako će umrijeti od srca, tlaka, gušenja u prsima, a na kraju se ispostavilo da mu se uslijed nekog napora, želudac pomjerio.
Nejasno sam se sjećao kako su mi kao djetetu, jer sam bio poprilično mršav, namještali želudac. Obično su to radile starije žene koje se u to razumiju.
Odlučio sam pokušati, gore mi ne može biti. Dok čekam pregled internista, odlazim bioenergetičaru da mi pogleda želudac. Ne znam vjerujem li u to ili ne dok se vozim praznom cestom koja djeluje masna od vrućeg zraka, ai ipak idem, čovjek u potrazi za zdravljem poduzima i ono što racionalno ne može pojmiti. Zapravo sam vjerovao tom prijatelju, on nije šarlatan, nije čovjek koji umišlja stvari, nije lažljivac i ne bi mi rekao da pokušam da se nije uvjerio na svojoj koži. I tako stižem u jedno maleno mjesto i nalazim kuću čovjeka za kojeg se molim da mi pomogne. Molim se tiho u sebi da mi je želudac pomjeren a srce zdravo.
Ispred prekrasne kuće sjedi čovjek s osmjehom na licu, dobronamjernim osmjehom koji govori da će sve biti u redu. Na jedan neobičan način, sklon sam vjerovati kako hoće, a sve u meni drhti i pita se, a što ako ipak nije tako bezazleno. Sjednem na stolicu nasuprot njega dok vjetrić lagano puše i osvježava mi kožu vrelu od ljetnog popodnevnog sunca, trepere krošnje iznad naših glava, nebo je čisto, plavo, modro, bez ijednog oblaka. Sve oko mene izgleda čarobno, svijet je odjednom tako privlačan i lijep, život tako pun krvi i okusa da mi se plače od miline dok upijam u sebe sve te ljepote očima, ušima, dodirom, kožom.
Zavrti se visak, moja se sudbina prostre meni samome pod noge i ja osjetim snažnu energiju kako struji niz moje ruke, niz noge, trnci u nogama traju vječno, traju i sve su snažniji. Istovremeno gubim snagu i dobijam snagu. Čudan je to osjećaj. Neusporediv sa osjećajima koje sam do tada poznavao. Teško mi je ustati se sa stolice jer mi cijelo tijelo lagano podrhtava.
Čovjek se smije i govori mi da nemam razloga za strah, jer mi je srce zdravo, samo mi je doista želudac pomjeren.
Nekako lakše dišem.
Vadim novac, no čovjek ne želi naplatiti. Ostavljam ipak novčanicu, jednu lijepu novčanicu n stolu, kao znak zahvalnosti.
Tu sam noć spavao spokojnije.
Sutradan ujutro ležao sam u ordinaciji, bijeli zidovi djelovali su posve sterilno, sestra mi je na kožu stavljala neke spravice kako bi mi mogli napraviti EKG. Internist je gledao kroz mene ultrazvukom. Moji organi su se na širokom zaslonu nizali jedan za drugim, moja je utroba, nutrina nekome postajala jasna kao dan, bliska, otvorena za analiziranje.
Navodio sam simptome jedan za drugim, polako i staloženo, želeći ostaviti dojam racionalnog intelektualca, ne želeći da me liječnik procijeni krivo i pomisli kako sam ustrašeni muškarac na početku one ozbiljne životne zrelosti kada više nije ni tako neobično imati određene tegobe. Još gore, nisam želio djelovati kao hipohondar kojem srce lupa od stresa. Želio sam da me shvati ozbiljno i pomogne mi. U dubini duše, želio sam da potvrdi riječi čovjeka sa viskom i kaže mi kako sam posve zdrav mlad muškarac.
Nekakav blag osmjeh titrao je na licu liječnika. Smirujući. Nadao sam se da znam procijeniti ljude, nadao sam se da se ne bi smješkao kada bi moje sumnje o bolesnom srcu bile opravdane.
-Vi ste školski prmjer hijatalne hernije ili običnim riječnikom govoreći, imate kliznu kilu želuca, nešto slabiji poklopac jednjaka kroz koji se dio sadržaja iz želuca vraća u jednjak i izaziva lupanje srca jer samo dijafragma dijeli želudac i srce, a reakcija zdravog srca na podražaj jest ubrzan rad. Srce vam je posve zdravo, kao i ostali organi. Morat ćete jesti češće i manje, ne jesti pa leći, spavati na povišenom uzglavlju i tako, općenito, morat ćete živjeti s tim. Ne bih čak rekao da je to bolest, to je više stanje na koje se čovjek mora naviknuti. - čuo sam ga kako govori.
Laknulo mi je. Otišao sam iz ordinacije rasterećen.
No moja analitičnost i sitničavost nije mi dala mira. Danima sam proučavao sve o tome na što sam mogao naići na internetu, po medicinskim knjigama, po knjigama tipa "liječnik u kući". Riječ je o klasičnoj žgaravici koja je najčešći simptom ovog stanja, a koju ja apsolutno nikada nemam. Kod mene vjerojatno umjesto kiseline iz želuca u jednjak dospijeva zrak koji onda izaziva neugodni simptom težeg disanja i laganog poskakivanja za koje sam ja bio uvjeren da je preskakanje srčanog mišića. Imao sam ja, ruku na srce povremena jaka lupanja srca, no u posljednja dva mjeseca osjećaj je bio drugačiji, naglo poskakivanje koje bi završilo u prsnom košu ili u grlu.
Angažirao sam i prijatelja koji je liječnik da mi pronađe dobrog stručnjaka za ovo područje i ispita sve što može saznati o ovome. Počinje moja bitka. Pokušat ću svesti neugodne simptome na najmanju moguću mjeru, a za to mi treba znanje.
Drago mi je da je ljeto na izmaku. Zaista mi dođe da mu odmahnem. Namučilo me. Iscrpilo mi snagu. I danas sam sjedio ispod one iste smokve. Osjećao sam se bolje nego teoretičar gravitacije. Osjećao sam se kao vlasnik više vremena nego sam vjerovao da ga imam ispred sebe. A vrijeme je u konačnici sve. Što ga više imamo, to je veća šansa da ga pravilno iskoristimo. Jesen se osjeti u zraku. Oduvijek sam volio jesen. Za mene ona nikad nije bila početak kraja, nikad nije bila tužna, uvijek ispunjena čarobnim bojama i lijepa, lijepa kao najljepša crvenokosa žena, zamamnog tijela i toplih očiju. Nadam se, ova jesen bit će topla, kišna i puna boja. Nadam se, prigrlit ću ovu jesen širom raširenim rukama.
Srce moje kucaj tiše."
Aries
Post je objavljen 03.09.2008. u 21:42 sati.