Marketing
Neretva, Rimljani, romantika i ostale životno važne sitnice
Pozdrav svima, vratih se s mora i evo me k vama s nastavcima svojih proljetnih (proljetnih, ne ljetnih - po nekim vašim komentarima vidim da ne čitate postove, pa spominjete ljetna putovanja, ccc 
) putopisa koje sam vam ostala dužna. A nije da ih nema, putovali smo k'o ludi. 
Dakle, Metković. Do proljeća ove godine u Metkoviću nisam bila desetak godina. Iako sam oduvijek slaba na taj krajolik, prekrasnu Neretvu, mirise cvijeta naranče (mandarinke? 
), sunce i ostale divote tog dijela Hrvatske, moram reći da mi je sam Metković u sjećanju ostao kao relativno oronuli grad. U međuvremenu su ga izgradili, obnovili i ušminkali, ma, k'o bombončić je. Putovanje je bilo službeno, no moram biti iskrena i priznati da je službenog dijela bilo vrlo malo; većinu smo vremena svi zajedno potrošili na čistu uživanciju. 
Ovo putovanje ujedno zauzima važno mjesto u povijesti naše male obitelji, jer je riječ o prvom dobrovoljnom (nedobrovoljno je bilo prošle jeseni, kad sam završila u bolnici) odvajanju od mojih nasljednica. Starija je tek koji tjedan ranije navršila četiri, a mlađa dvije godine i tada smo prvi (i zasad posljednji) put noćili na različitim adresama.
Najprije, evo par slički metkovske crkve. Ako vam je čudno što su ispred nje su tete u narodnim nošnjama, a u unutrašnjosti je kamera, to vam je zato što se u njoj održavao koncert.
Prilikom posjete Metkoviću neizostavno je otići do obližnjeg Vida, u kojemu se nalazi arheološki muzej Narona. Muzej je nov i suvremen i sagrađen je na samom nalazištu, čime je postao prvi i jedini in situ arheološki muzej u Hrvatskoj te jedan od rijetkih takovih u svijetu.
Unutrašnjost je inače zabranjeno fotografirati, no nama je ravnatelj osobno dao dozvolu 
, pa uživajte u nekoliko odabranih fotografija. Najprije, kipovi careva i njihovih obitelji iz dvije perspektive, a zatim fotka koja pokazuje način na koji su otvoreni dio nalazišta uklopili u muzej.
Ovo je pogled s muzejske terase, odnosno krova, na kojemu završava razgledavanje izložbe - dolina pripada Hrvatskoj, a planine su već Hercegovina. E sad, ako su lagali mene... Znate nastavak. 
Ova lađica pripada restoranu i na njoj se servira predjelo, koje papate u idiličnoj vožnji Neretvom. Vozite se pokraj lopoča i ostale životpisne vegetacije, plantaži rajčica, pod svodovima krošnji tužnih vrba... Ma, prekrasno.
Ako niste znali, neretvanski specijaliteti su jegulje i žabice. 
U to ime, ovo su pohani žablji kraci. (Inače, kosti se tijekom vožnje nonšalantno bacaju u rijeku. Veli naš vozač, to je ionako ekološki otpad. )
Djeca koja odluče igrati nogomet uz rijeku moraju na raspolaganju imati strpljivog djeda koji će im ići po loptu.
Ovo je crkva u Vidu.
A iza crkve je groblje, ispred kojega je spomenik Domagojevim strijelcima. I to sve ne bi bilo ništa čudno da u blizini spomenika nije i tabla koja na nekoliko jezika objašnjava tko je bio Domagoj. Pa ni to ne bi bilo čudno, da na dnu table ne piše da su podaci preuzeti s Wikipedije. 
Mislim, wtf?! Svaka čast netu i besplatnim, lako dostupnim informacijama, no svaki surfer valjda zna da je riječ o online enciklopediji koju uređuju čitatelji i sadržaj čijih je članaka moguće mijenjati doslovce kako se kome... je l'... sprdne. Naravno, postoje urednici koji sve to kakti kontroliraju, no već je bilo slučajeva (koliko znam, u stranim izdanjima) da su poneke nebuloze na netu izdržale mjesecima prije nego što ih je netko prepoznao kao krive i izbrisao. I da, uz dužno poštovanje prema hi-tech vremenu u kojemu živimo, ipak mislim da bi za sastavljanje informativne turističke ploče bilo bolje poslužiti se nekim izdanjem, recimo, Leksikografskog zavoda. Famozna ploča toliko je sjajna da na žalost nemam kvalitetnu fotku, pa ćete mi morati vjerovati na riječ.
I malo romantike za kraj; Neretva u suton, snimano s mosta.
U idućem postu - novo putovanje. 
Post je objavljen 02.09.2008. u 22:23 sati.