Ovo je potresno pismo jedne bivše učenice koja je bolovala od mišićne distrofije. U Centru je bila izuzetno aktivna i živjela je punim plućima upijajući svijet oko sebe. Pismo je napisala nekoliko mjeseci nakon mature kada se vratila kući:.
----------------------------------------------
Mogu li se sve te godine nazvati "Moj boravak u Centru"? Osobno, boravak u Centru ne nazivam nikako. Jednostavno ga pamtim i vjerujem da nisam jedina. Nisam ga primorana pamtiti zato što sam osoba s invaliditetom kojoj je potrebna tuđa njega i pomoć koju sam dobila tamo i ujedno završila školu koju sam, izgleda, jedino na tom mjestu mogla završiti. Boravak u Centru pamtim po tome što tamo žive ljudi koji nas cijene, ljudi koji nas smatraju sebi ravnima, daju nam obaveze i vjeruju da ćemo ih na vrijeme izvršiti, omogučavaju nam normalan život, vjeruju da mi sve to možemo, zatim nam "daju" maturu i puste nas "van".
A "vani" ljudi nemaju pojma.
"Vani" nas ljudi ne poznaju.
"Vani ljudi nemaju vremena.
"Vani" ljudi nemaju uvjeti za invalide.
"Vani" ne postoji zakon o invalidima.
Onda se sjetim Centra i pitam se gdje žive ljudi koji rade u Centru?
Zašto nas uče svemu što "vani" za nas gotovo i ne postoji?
Gdje oni žive i izlaze li "van"?
Morala sam to ovako reći jer sam se jako razočarala u život i ljude izvan Centra. Čini se da je sve prestalo izlaskom iz Centra, jer ja:
- nemam uvjeta za život
- nemam gdje pokazati što sam sposobna raditi
- društvo invalida ne postoji
- domovi za invalide ne postoje
- ja nemam snage...
Voljela sam ljude u Centru i Centar, a sada to možda i mrzim, jer imam samo lijepa sjećanja, što me sada samo jako bole, a od njih se ne može živjeti. Zato zavapim: "Pomozite mi! Vratite mi život u Centru i ne prekidajte ga!"
LU
Post je objavljen 02.09.2008. u 19:53 sati.