.....
Imam srece, sjela sam uz novinare s radija. Dok oni intervjuiraju organizatore i izletnike, ja
marljivo zapisujem, još u polusnu. U vlaku je i Vinska princeza, srednjoškolka koja trenira
nogomet. Kada nas Iločki podrumi počaste vinom, ona nazdravlja sokom
- Večeras igram- objašnjava.
Osim nje, društvo nam pravi mladi vodič u baroknom odijelu, koji priznaje da je jedan od
boljih stvari vezanih uz posao slikavanje sa zgodnim curama.
U Vukovar stižemo oko 11. Srećem se sa dodijeljenim mi fotografom, koji je, nasreću,
mlad i simpatičan i dobro se zabavljamo ćakulajući.
U hotelu Lav priređuju nam zakusku, na kojoj doručkujem, a zatim, nas voze đir po
Dunavu. Pristajemo na pješčanoj plaži ade nasuprot gradu, bacamo oko, a zatim plovimo
natrag u grad.
Tamo se ubacujemo u bus i krećemo u Ilok.
Iločki podrumi jedini su u regiji koji su ucrtani u vinsku kartu Europe.
Ne samo to, već su poslali 11 000 boca na krunidbu Elizabete II. Nakon razgeldavanja
ogromnih bačava i boca, spremni smo za degustaciju. Čisto mi je žao što ne pijem vino.
Iz pristojnosti probam sve ponuđeno, traminac, graševinu i frankovku, a graševine čak uspijem
popiti tri puta po pola žličice. Osjećam kao da sam u filmu Stranputica.
A onda - ručak.
Papreno meso, paprene pečenice, kupus, đuveč.
Mljac mljac.
Trošim skoro sav novac u suvenirnici. Jako mi se sviđa drvena bačvica, ali kako košta čak
50 kuna, uzimam jeftiniji suvenir, magnet.
Svi se trpamo u turistički vlakić i krećemo u vinograd. Nepregledna polja suncokreta, loza
na svakom koraku.
Nakon još jedne degustacije igraju se karike na marike, samo što se konopčići bacaju na
boce. Uspijevam sve promašiti.
Iz vinograda nizbrdo se spuštamo u centar, natovareni bocama i kašetama grožđa.
Vlakić ima malih problema, pa se događa jedan oštar trzaj nakon kojeg svi putnici vrisnu
od muke. Okrećem se prema lokomotivi i vidim tragediju- 3 od 5 kašeta palo je sa sjedišta na pod.
Užas.
Spuštamo se u još jednu vinariju, ali o degustaciji više nema ni riječi. Puni smo svega,
a gazda se čudi zašto ništa ne pijemo i jedemo. Kupujem još jednu bocu i shvaćam kako
to baš i nije bila najbistrija ideja. Sad teglim 2 velike i 2 male. Jedva.
U hotelu Dunav časte nas kavom i kolačima sa sirom. Toliko su dobri da želim repete,
iako jedva dišem. Dunav je ogroman i nevjerojatno plav. Fotkam masovno, ko pravi turist.
Razgled je gotov, vlak kasni u polasku. Busom opet do vlaka, smještamo se i preumorni
pokušavamo naći najmanje neudoban položaj za spavanje, dok se pijana ekipica u vagonu dere
iz svega glasa.
Truck, truck natrag u Zagreb.....
Odličan izlet. Moj prvi poslovni put, a kako se sada čini, i zadnji na ovom poslu....
Jedino mi je žao što mi nisu dali bar dvije strane da pišem o njemu.
Zato si dajem oduška ovdje.
Post je objavljen 02.09.2008. u 17:22 sati.