Marketing
rose: Cocytus
Cracked muddy bottom
(prethodni nastavak)
Cocytus. Rijeka žaljenja, tužaljki, kajanja, grižnje savjesti ...
U njoj ispaštaju oni koji su u Had dospjeli zbog grijeha izdaje. Domaćini koji su iznevjerili povjerenje gosta, vojskovođe koji izdadoše svoje vojnike, brbljavci koji su izbrbljali tuđe tajne, lažljivci koji zanijekaše istinu, prijatelji koji prodaše prijateljstvo, idealisti koji unovčiše svoje ideale, preljubnici, ljubavnici koji su ljubav izdali ...
Rose se stresla od ružnoće prizora.
Bila je to rijeka blata, sivog i ljepljivog, poput nekih gladnih usta žudila je usisati i progutati onoga tko u nju zakorači. Nad muljem se vukla siva izmaglica gorkastog mirisa, a s dna bi se povremeno uzdizali mjehurići zraka, uznemirujući tišinu Hada zvucima nalik na uzdahe. Rubovi te rijeke bili su pokriveni tankom ledenom skramom a Rose se prisjetila kako predaja veli da se površina Cocytusa zaledila kada je dodirnuše Sotonina krila, pri padu. Odlanulo joj je što je voda rijeke neprozirna te se ne vidi dno na kojem je u gromadi leda zatočen Lucifer. Jednim krajem zubatih ustiju Lucifer grize i žvače Brutusa, drugim Casiusa, Cezarove ubojice, a sredinom zubala trga meso i lomi kosti Judi Iscariotu, Kristovom izdajici. Kad Lucifer zamaše krilima, uzaludno se otimajući iz ledene zamke na dnu, nad Cocytusom zapušu ledeni vjetrovi.
Prenijet ću te, rekao joj je Morpheus.
Ne, odgovorila mu je Rose.
Ovu rijeku svatko mora pregaziti sam ...
Iako je bila riješena prijeći tu rijeku žaljenja i kajanja, Rose je dugo oklijevala na obali u strahu da neće smoći snage, da će je ugušiti taj gorki miris koji se dizao nad Cocytusom. Zatvorila je oči i zamislila kako usnama dodiruje ružu, prvu koju joj je Morpheus darovao, udišući njezin nježni miris.
Tada je stegla Morpheusovu ruku i prošaptala: Spremna sam ...
...
Rijeku su pregazili šutke, gazeći duboki ljepljivi mulj koji ih je vukao prema dnu. Ovoga je puta Rose morala pomagati Morpheusu. Inače snažan i moćan, Bog je snova zapinjao u blatu Cocytusa, gubio je dah, lice mu je problijedio, usne je izgrizao do krvi. Kajanje, žaljenje i grižnja savjesti objesiše mu se o noge kao teški utezi, svaki mu se čas činilo da ne može više napraviti ni koraka, da nikada neće uspjeti prijeći tu rijeku.
Rose ... pomislio je ... nisam Ti smio prići, ni u snu ni na javi. Da mene nisi srela, sada bi bila sretna u zagrljaju nekog smrtnika.
No, već i na samu pomisao na Rose u nečijem zagrljaju, Morpheusa bi obuzimao bijes i ljubomora. Razdiran kajanjem i žaljenjem, ne bi uspio prijeći Cocytus da ga Rose nije, nekom čudnom snagom, vukla za sobom.
Iscrpljeni, stigoše na drugu obalu i sručiše se, jedno kraj drugoga, na osušeni mulj u podnožju mrtve vrbe. Dugo su tako ležali, šuteći, a tada se Morpheus nagnuo nad Rose, uhvatio njezin pogled i šapatom je upitao:
Rose, jesi li požalila što si me srela, što si me zavoljela? Donio sam Ti samo tugu i muku, skrenuo na Tebe Thanatosov pogled, doveo Te u smrtnu opasnost ...
Požalila sam ... odgovorila mu je Rose, a blijedi je Bog sna problijedio još jače.
Požalila sam jedino ...
... što Te ranije nisam srela ...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 04.09.2008. u 23:59 sati.