Mislio sam da neću pustiti svoje želje
da tako naprasno izlete iz glave,
da sam ona posebna vrsta
vagabunda i pjesnika iz davnih
romantičnih pjesama.
Živio sam u svijetu iluzija
i nekih prisjećanja što nisu
ni do čega dovela.
Sad mašem uz melodiju,
pozdravljam te i kažem:
"Sretno!"
Dvorci u oblacima postali su
samo priviđenja u lošem snu.
Pogledaj, ruka stoji na pozdravu
i ako niz obraz i klizi suza
pravi se da ju nisi vidjela.
Ruševine su oko mene,
uz nogu napaćen pas
što povremeno cvili.
Previše patetike za
rano jutro.
Glava je prazna,
u njoj nema privida.
Ostalo je samo još par
nabacanih riječi,
lažnih stihova.
Nisam posebna vrsta
vagabunda i pjesnika
iz davnih romantičnih
pjesama.
Pogled mi se vraća,
odbija se u ove riječi
i pušta da odletiš,
nemoj nositi grančice
na povratku, ako ikad
poželiš...
Kad oboje budemo
drugačiji ljudi.
Post je objavljen 02.09.2008. u 09:23 sati.