Eto, iako je počela škola, iako je praktički završilo ljeto, i iako sam se morala oprostiti sa jako puno osoba, u sebi posjedujem neki mir nakon dosta vremena. Osjetim da je u mojoj osobnosti sve uravnoteženo i ne muče me više nikakve brige. Sve je nekako savršeno, znam, ostajem bez dosta osoba, ali možda je i malo bolje čekati do sljedečega ljeta da se vidimo, zanimljivije je. Danas baš gledam gore u nebo i divim se toj čudesnoplavoj boji. Pa onda ne mogu da se načudim oblačićima što su razbacani beskrajnom površinom. Udišem zrak punim plućima i mogu reći da sam sretna i ispunjena. Ne prođe trenutka kada sam sa nekim ljudima a da moje lice ne krasi smješak. Drago mi je zbog toga jer sam prije 3 i pol mjeseca bila u totalno suprotnom stanju. Mnogo se briga i teškoća nagomilalo i rijetko sam se smijala i osječala dobro. Baš sam maloprije listala dnevnik i vidim neke tekstove koji su me na te događaje podsjetili nakon dosta vremena. Odlučila sam ih podijeliti sa vama. Nemojte misliti da su to neki površni stihovi zbog neuzvračene tinejdžerske ljubavi, ovo su bili ozbiljni problemi i objavit ću kako bih dokazala da je sve to iza mene.
20.05.2008
Ne mogu shvatiti što se to dešava u ljudskoj duši. Osjetim nekakvu nepotpunu, u magli izgubljenu, ali ujedno i dobro usađenu bol. Bol koja je pomiješana sa nostalgijom, čežnjom, zbunjenošću i umorom. Jako sam ljubomorna na realne ljude pune energije. Zašto ja moram živjeti u svome svijetu mašte, a da ničega oko sebe nisam svijesna? Tako sam nekako umorna i bezvoljna. Malo me toga može oživjeti i pobuditi u meni neke emocije. U mojoj je nutrini jedan teški, odvratan kamen koji se tako sporo razbija. Svaki dan, možda se komadić uspije razbiti kojom dobrom riječju koju mi uputi draga osoba. Ali opet uspomene, moja slabost i svakodnevna bezličnost taloži na taj kamen svoje sastojke, tako da meni bude teže. Ograničena sam na jako uske horizonte i sve probleme i brige odgurujem od sebe umjesto da se suočim sa pukim činjenicama. Maloprije sam opet plakala, nakon ne tako mnogo vremena. Gledala sam stare slike i suze su same navrle na oči. Gledam trenutke koje sam proživljavala i u kojima sam bila tako istinski sretna. Tako me strah kad postanem svijesna da se taj trenutak nikada više neće ponoviti. On je iza mene. Zaboravljen. Zatvorim oči i osjetim kako se vrijeme oko mene vrti i ne mogu ga zaustaviti. Ljudi se oko mene rađaju i umiru. Jednom ću i ja umrijeti, a što ću ostaviti iza sebe? Ovaj pišljivi komad papira? Na trenutke osjetim tako neopisivu čežnju. Ali onda to nestane. Potisnem sječanja i dopustim sječanjima da me proždiru. I tako u nekim trenucima osjetim kao da nisam osoba. Osjetim se tako tupo i bespomočno. Želim jednostavno pustiti ovom svijetu pustiti da teče bez mene. Zaklopiti oči i nestati. Kao da nikada nisam ni postajala. Takva mi razmišljanja predstavljaju velik užitak. Jer samo ti Bože znaš kako sam slaba u ovim trenucima. Ti koji si mi oduzeo člana obitelji, prijatelja, stvorio probleme sa bolesti i školom. I još ona strava. Preteško mi je nositi krinku na licu i pretvarati se da je sve u redu kad nije. A ljudi su tako glupi. Šalju mi poruke, čokoladice, cvijeće. Pokušavaju razgovarati samnom i stalno mi govore da će sve biti u redu. Zar stvarno misle da njihove prazne fraze dolaze do moje okovane duše? Slike se redaju. Izmjenjuju. Zatvorim li oči ili poklanjam pogled ovome svijetu. Gotovo je.
Mogu samo reći da sam ponosna na sebe što sam ipak dosta snažno prebrodila sve to. Sada u meni nema ni traga te tjeskobe.
Moram zahvaliti jednoj Zvijezdi što postoji. Vjerojatno nećeš nikada čitati ove riječi, jer nitko ne zna za ovaj blog, ali baš zato želim da ovo predstavlja neku simboliku. Želim ti reći da ćeš zauvijek ostati dio moga života i svakoga si mi trenutka u mislima iako nikako nisi mogla proći taj ***** razred. Osvjetljuješ moje misli Zvijezdo!
Šaljem veliki osmijeh svima!
Post je objavljen 02.09.2008. u 00:33 sati.