Pregled posta

umjetnost tumačenja poezije

Gradele su lijepa pjesma. Intimistička. Pjesnik počinje nježnom invokacijom: srdelice, srdelice, on ponavlja zaziv svoje naklonosti, odmah potom prelazeći na samu stvar, in medias res: izriče se neskrivena i žarka želja subjekta pjevanja što svojom eruptivnošću od prvoga stiha pravi svojevrsan ritualni prolog, koji je potrebno, upravo sa spomenutog intimizma, shvatiti kao osobnu molitvu što transcendira neposrednu svjetovnost motiva. Srdelica se ovdje javlja i kao persona (doznačno: i kao osoba, i kao maska/nick - kao virtualna osoba, dakle), ali i u prenesenom značenju: kao mračan predmet želja i, kako bi jednom kazala Njetočka, sprititus movens (moj dodatak) unutarnje dinamike jedne momačke čežnje.
Iako ovu sliku možemo čitati kao onanističku konzumaciju, višeglasje pjesme nam omogućuje i drugačije čitanje. Naime, mi možemo ostati u momačkoj maštariji koja, prije nego li će dopustiti tvrđe prizore, zamišlja njihov romantičan susret (ne zaboravimo koliko je ženi predigra važna, a Markiz je aristokrat, dakle rasni muškarac), ali on ostaje "s ovu stranu pjesme", u stanovitoj predelipsi: sve što prethodi klimaksu, orgazmičkom štrcanju pjesme kao vlastite poante, - jer ovdje pjesma s minimumom sredstava postiže maksimum efekta, a efekt se sastoji u poetskom izražavanju samo onoga što je pjesnik htio reći, kako bi se to naivno kazalo, tj. samo onoga što je ujedno racionalno dokučiv smisao pjesme - prethodi kazivnju i ostaje ne-iskazano. Ne možemo na ovom mjestu ne vidjeti utjecaj Wittgensteina, ne stoga jer se ovdje ne bi govorilo o onome o čemu to nije moguće činiti, nego zbog revolucionarne poetske ideje da je svo PJEVANJE, sav POIESIS, tek poput ljestava koje se odbacuju u trenu orgazmičkog pjesničkog apogeja. Dopustite sliku: pjevanje je drkanje; pjesma je štrcanje!
Konačni smisao pjesništva, to je Bukkake: impersonalni trag Poezije na licu Žene kao privilegiranog poetskog predmeta.
Pjesma je "linearni prikaz", ali ne snošaja nego unutarnje dinamike jedne romantične muške maštarije, velim, od prvotnog nadražaja, kako osjetilnog (ištrcati) tako i osjećajnog (hrapavo lice) preko vrhunca (ištrcati u anagogijskom, mističnom smislu) do rezimea cijelog slučaja: u zaključnom kontrapunktu nježnost zaziva suprotstavljena je tim prvotnim intimizmom omekšanoj gruposti "hrapavoga" lica Žene. Elem, Markizeva maštarija, iako započinje u konvencionalnom, romantičnom ozračju, vrlo brzo počinje divljati, raspadati se na fragmente, detalje, krupni plan, simvole, prikaze iz Ida. Tu je Markiz izistinski de Sade koji razvija scenarije do apstrakcije i drži sve pod kontrolom! Iako nije žena, i on se prepušta, ali ne Srdelici (bože sačuvaj) nego svojoj mašti. Kada kaže "Želim ga ištrcati na tvoje hrapavo lice" on 'mijenja smjer pripovijedanja' iz realističnog umišljaja u fantastični. Markiz se obraća samoj sebi, ravnodušno uočava da je Srdelica hrapava lica, čime je u ovoj fazi maštarije (i nadraženosti) zapravo privlačnija. Hrapavost istovremeno sugerira haptičku vrijednost prikaze: Markiz sinestetički doživljava objekt svoje (znati)želje, imajući taktilne senzacije potaknute intenzitetom fantazmatičkog: hoće se kazati s jedne strane da fantazma strukturira stvarnost (fantazija izaziva gotovo stvaran osjet hrapavosti), dok s druge, znajući da ne potiskujemo ono što se dogodilo a da nismo željeli, nego ono što se nije dogodilo, a željeli smo, u ekstatičnosti brizgaja ovakve želje Markiz izriče svoju najiskreniju žalost zbog rijetkog - bavljenja poezijom.
I, to je jedini smisao ove pjesme: preokupiran prozom, točnije poezijom u prozi, rijetko je kada našao vremena za bavljenje poezijom u njenom vlastitom mediju, mediju lirske pjesme.
Ova kratka, krasna pjesma svojevrsna je oda pjesništvu napose.
Pročitajmo je stoga još jednom, sada izoštrena sluha i duhovnoga vida, i tvrda kurca, pride.

NEMANJA 23.08.2008. 01:05



Post je objavljen 01.09.2008. u 22:51 sati.