Neću život miran tih, moje mjesto je uz njih hrabre ljude… Pjevala je u suzama uz Gabi Novak cijela Cibona jesenas na koncertu u počast poginulim vatrogascima.
Tužno je bilo ovog vikenda u Tisnom, Vodicama i Šibeniku. Godinu je dana prošlo od stradavanja njih 12-orice.
Obitelji, rodbina, prijatelji, kolege iz cijele Hrvatske, ali i iz gradova u BiH došli su se pokloniti njihovoj žrtvi. Ali ne i veliki hrvatski trojac – predsjednici države, Vlade i Sabora. Poslali su izaslanike.
Naljutio se Sanader svojski na našu novinarku što se uopće usudila postaviti to pitanje. Sijevnula mu munja iz očiju – ‘Dalje molim’. Uz dužno poštovanje turističkoj manifestaciji ‘Kaj su jeli naši stari’ i Crvenom križu u Orahovici, pa ako hoćete i crnogorskom i BiH predsjedniku, doći barem na prvu obljetnicu najmanje je što su mogli učiniti. Međutim, što bi se lomili – pa tek su stigli s godišnjih.
Sudeći po izgledu – dobro im je i ne bi se reklo da ne znaju kaj su jeli naši stari. A zašto su gaseći makiju I kamenjar živote izgubili naši mladi – to je ono što proganja roditelje, žene, bake, tetke, stričeve
Dinu Klarića, Gabrijela Skočića, Hrvoja Strikomana, Ivice Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Ante Crvelina, Tomislava Crvelina, Josipa Lučića, Karla Ševerdije, Marinka Kneževića i Ante Juričeva-Mikulina.
Ali čemu čuđenje – ima li mu uopće mjesta 30.08.2008.?! Do lokalnih izbora još ima, pa ni plakati se još nisu počeli tiskati. Od onih parlamentarnih nije prošlo ni godinu dana.
Jedna lica koja se smijulje uz autoceste smo odgledali, a druga ili opet neka ista nas tek čekaju. Šteta što uz lica kroz fotoshop ne mogu proći i njihovi potezi. Jedino tako bi prečesto sumorna svakodnevica imala malo više sunca.
Svakodnevica koja je, s predsjednicima ili bez njih, obiteljima 12-orice hrabrih ljudi, obavijena tugom.
Neću život miran tih, moje mjesto je uz njih hrabre ljude… Ali, ne misle tako vodeći ljude Lijepe nam naše.
Post je objavljen 01.09.2008. u 21:24 sati.