PROBUDIMO SAVJEST
Vinko Posedal Jakov Munitić
Dragan Truhli Nikola Truhli
Prošlo je već gotovo pola stoljeća od dramatičnog puta hrvatske vojske godine 1945. Razmišljajući o tim događajima, pomislih: “Drago! Kreni ponovno tim putem.Sada si slobodan čovjek.” Slobodan»? Pomišljeno, učinjeno.
Bleiburg 1993. Crkvica i križ donesen iz Zagreba,
blagoslovljen i odnesen u šumu Tezno na grobove tisuće Hrvata ubijenih godine 1945.
Razgovaram o toj ideji s prijateljima. Dogovoreno. Krećemo u svibnju. Preda mnom je oko dvije stotine kilometara. U nogama s već 63 godine. Valja stoga malo i razgibati noge. Na to nisam mislio 45 godina. Bio sam dječak od petnaest godina pun elana i energije. No sada treba malko i razmisliti. Hodam, trčim. Ima snage i volje stari Dragec domobranec. Bliži se i dan kada uz pomoć Božju valja krenuti. Mislim ja i na one svoje nesretne supatnike koji su zajedno sa mnom prije 45 godina krenuli. Nikada se nisu vratili.
Zakopani su u neobilježenim grobekima, protutenkovskim rovovima pokraj Maribora. Ponijet ću križ da im obilježim mjesto vječnog počinka.
“Počivali u miru svi na način ki se za ljude spodobi”, napisao je novinar mariborske Večeri. Ta me misao tjera da ja nešto u to ime načinim.
S križem na ramenu krenuh na ugovoreno mjesto, Trg bana Jelačića, s novinarom Večernjeg lista koji će o mojim namjerama nešto pisati. Sjedim na Trgu. Pokraj mene križ. Dolazi prijatelj M. J. Opazi križ pokraj mene, pobježe.” Ne bih htio javnost” , kaže.
Što je to s nama? upitah se. Strah, nemar, osjećaj ravnodušnosti. Zar je proteklo vrijeme već izblijedilo prošlost. Zašto to i kod mene nije tako? Ne mogu i ne ću zaboraviti. Ispričam novinaru motive za svoje putovanje.
O namjeri sam obavijestio i dragog brata Nikolu. On će mi pomoći u realizaciji mojeg puta. Prihvati moj Nikola vrlo rado. I on se zaželio vidjeti kuda su to, eto, 1945. lutali njegova braća i otac Martin.
Nedjelja 2. svibnja 1993. u 19 sati. U Petrovoj crkvi održana je sveta misa te mi je velečasni Matija Stepinac predao blagoslovljeni križ. Uz izrečenu molitvu za nesretne hrvatske vojnike, umrle, ubijene. Zakopane negdje u tuđini.
Trećeg svibnja svanuo prekrasan proljetni dan. Spremamo se ja i moj braco. On će autom voziti opremu. Nešto hrane (konzerve) dao nam je velečasni Matija. Moja je pak dužnost da hodam i nosim križ.
Lijep dan. Sjetih se tada 1945. Sjetih se polaska iz svojeg Zagreba. Sjetih se Ilice u dimu koji štipa oči. Dogovorio sam se s prijateljima da, simbolično, kao i 1945., krenemo iz vojarne u Ilici 242. Skupilo se tamo petnaestak bivših sudionika križnog puta (zašto tako malo?). Novo vrijeme, novi Ijudi. Briga ih za prošlost. Od nazočnih svaki malo ponese križ. Tiho otpjevasmo Lijepu našu. Uz pomoć Božju krenusmo. Osamljen hodam. Prijatelji nekoliko stotina metara iza mene. Dolazimo u Nove Dvore. Obilazimo grob bana Jelačića.
Razmišljam o prohujalim vremenima. Pa tko smo onda bili mi? Mali, jadni, napušteni od svih i svakog. Cilj? Otići što dalje. Idemo dalje, a pod nogama asfaltirana cesta. Nema one silne prašine, vreve tisuća ljudi, kola, djece, vojnika. Zaustavi nas usput jedan mještanin sela Pušče.” Odite k mani na vino. Znam ja za vas. Vi idete u Bleiburg. I moj otac je tamo išao.” Dobili smo tada vince, popismo, pa dalje. Hodam i prepoznajem po koje mjestašce. Drugačija su sada ta mjesta – nekako veća. Dođemo do mjesta gdje smo nekada preko drvenog mosta prešli u Sloveniju. Sada je tu betonski most,i
nema prijelaza – tu je granica. Nastavljamo do Klanjca i prelazimo u Sloveniju. Mrak se pomalo spušta. U nogama oko pedeset kilometara. Noćimo.
Nikola sprema šator, nešto za večeru, pa svi na spavanje. Prvo je noćenje bilo oko pet kilometara prije Bistrice.
“Tko to hrče?” pitaju u jutro Jakov i Vinko. “Nismo mogli spavati.” Moj Nikolica prede li prede. Onako golem, težak 110 kilograma, uvukao se u auto Trabant i smije se. Kuha doručak, pa put pod noge. Moji prijatelji planinari idu kao navijeni. Prije puta Nikolica kaže: “Ovi tvoji prijatelji ne će izdržati. Vinko od 68 godina, Jakov od 65 godina.” Prevari se moj Nikolica.
Idu planinari, svaki uza se ima potešku torbicu, ali je ne ostavljaju u automobilu – navika. Podsjeća me na naš prijašnji put – nošenje stvari i oružja sa sobom. Na leđima naprtnjača, deka, a o ramenu puška.
Moji prijatelji prikupiše neke planinarske štambilje (pečate). Jer ovaj naš put smatraju i kao planinarski pohod. Koja razlika pomislih. Sada je to, eto, i nekakav športski motiv. Nisu kao nekad bili drugi motivi – onda si ti, moj Dragec, bježao da spasiš glavu. Ne okreći, se sine važilo je tada pravilo. No sada imamo i vremena ubrati pokoji cvijetak. Bistrica
– Šentjur.– Podsreda
– Plištanj
Naprijed idu Vinko i Jakov, ja sam nešto sporiji, ali idem. Iza Plištnja – ručak. Skuhao moj Nikola pravo jelo. Stari je on mornar, razumije se u “kužinu”. U potoku operemo i rashladimo noge, malo ispružimo umorna tijela i tako oko jedan sat. Razmišljam... gledam ljepotu okolice. Prije nisam ništa vidio, samo umorne, zamišljene sjene. Pokret! Idemo dalje. Nešto odmornije, korak se ubrzao i produžio. Naiđemo i na makadamsku cestu. Ima li još toga? Ima oko pet kilometara. Na nekom zavoju spazim Nikolicu – peče palačinke. Zgrabim jednu, dvije na brzinu, pa naprijed. Pred Celjom smo. Valja naći i mjesto za konak. Povede nas Nikolica uzbrdo u neki šumarak, gdje napravismo šator. Moji prijatelji svoj šator postavljaju nešto dalje – boje se hrkanja. Povečeram jednu jabuku pa u horizontalu. Oko dvadeset sati je, a u nogama daljnih 45 km.
Peti svibnja 1993. Ustajanje. Nikolica pripremio čaj, a ostade i koja palačinka. Zgrabim jednu i pojedem. Sada mogu dalje. Nešto prije Celja počelo je kišiti.
Prolazimo kroz Celje.
Nije to ono isto iz 1945. Ulica, a i sve je nekako drugačije. Nema više izvaljenih trupala pokraj postaje, a ni zastava sa zvijezdom (hvala Bogu). Prisjetih se i mjesta gdje sam sjeo u kamion. Tu je i nova cesta za Maribor. Mi idemo starom cestom prema Vojeniku. Kišica sipi... mi hodamo dalje. Pomalo zaostajem. Planinari pobjeđuju maratonca. Nikud mi se ne žuri, pa uživam u okolici.
Kakva razlika, onda i sada. Vojnik – raskrižje. Desno Maribor, lijevo Dravograd. Sada je to asfaltna cesta, a nekad – prašnjavi put. Nastavljamo putovanje.
E, moj Nikola. Pogledaj dobro i zapamti: ovdje se odigrala moja prva i posljednja bitka. Tu su tvoj tata i braća 1945. godine spašavali živote. Vidiš ovu rijeku? Bježao sam tada preko nje. Gleda moj Nikola, pa reče: “Prava klopka!” Pokazujem i stari most. Tata ga je prešao tada na kolima između konja. Od tog mosta ostali su samo kameni stupovi u Dravi.
Jakov pokazuje mjesto gdje je sa stričevom obitelji čekao da stric izvidi kuda će dalje. Stric se nije nikad vratio s tog izviđanja.
Pokazujem Nikoli i brda iznad Dravograda kuda sam prešao u Austriju. Oko petnaest sati idemo dalje. Prolazimo i ispred spomenika koji su si podigli partizani u znak svoje velike pobjede.
Pobjede? Nismo mi tada bili još pobjeđeni. Ne od njih. Nešto poslije, u Bleiburgu je došao kraj. Pred nama Englezi, Amerikanci, Rusi, Bugari.
Krećemo dalje u Ravne u Koruškoj. Noćimo iza željezare.
Peti dan, 7. svibnja. Ustajemo u jutro. Trebamo stići u Bleiburg devetoga. Ostajemo u Ravnom
i obilazimo grad. Planinari usput posjećuju i okolna brda. Što im bi?
Šesti dan, 8. svibnja. Vedro jutro. Ustajem rano i razgibavam noge. Nema onih krvavih žuljeva kao nekad. Obuća je druga, modernija. Oko sedam sati križ na rame, pa ću krenuti. Po običaju sam. Srame se moji prijatelji. Dolazim u mjesto Poljanu i usput u jednoj kući pitam: “Što se tu u vašem mjestu događalo 1945. godine?” “E, moj prijatelju, ovdje su tada bile velike bitke. Njemačka vojska predala se, ali oni crni (ustaše) ne će ni čuti. Bio sam partizan. Jurili su nas tada ti crni sve do Koruške.” “Ima li kakvih jama u kojima su mrtvi?” “Tamo kod crkve je jama s oko stotinu mrtvih.” Krenem dalje. Gospa Micka pokaže mi jamu. Ona je tada bila mlada dekla, priča. Došao sam na raskrižje i opet neki spomenici. Ovdje je “slavna 13. dalmatinska brigada” dočekala domobrane i ustaše (“bandu fašista”) te s njima vodila bitku.
Pomislih: brat na brata, Hrvat na Hrvata. No tako je to tada bilo. Stigoše me Vinko i Jakov, a i Nikola je blizu. Stanemo oko jedan kilometar prije austrijske granice. Tu ćemo i noćiti.
Imam vremena do noći. Prelazim granicu pa ću prema Bleiburgu. Na Bleiburškom polju kod spomenika sretnem neke naše ljude iz emigracije. Pričam im da idemo pješice iz Zagreba.
– Gdje ćete noćiti?
– U šumi.
– Pa mi ćemo vam platiti noćenje u hotelu.
– Hvala. Htjeli bismo da to bude kao četrdeset i pete. Nismo mi tada imali hotela.
Vratim se natrag u Sloveniju. Noćimo. Prije toga nas jedan Slovenac Štefan pozove u svoju kuću. Dobrano nas počasti. Kakva razlika, pomislim. Nekad nam eto ti Slovenci nisu dali ni vode, a kamoli kruha. Moj Nikola, čekajući nas (nije imao putovnicu), razmišlja: “U vrijeme događanja 1945. godine ja sam bio uz majku i sestru, oni, moja braća, bili su tada na ovim prostorima. Slušao sam priče ponavljane, po tko zna koji put, isto, ali različito (ovaj je stajao ovdje, onaj ondje), ali PRIČA JE BILA ISTA. Ista i strašna. Ta priča uvijek je oživljavana najviše od brata Drage. Priča, slika, poduzima uvijek nešto da očuva uspomene. I danas izabrao je mene da ga pratim. Osjećam se potpuno nevažnim na tom putu. Vozim auto, gledam kako se muči i želim mu pomoći. On to gleda drukčije. Sedmi dan (dan prvi). Možda čudno rečeno i zbunjujuće. Promatram i mislim o pravom hodaču, umornom i najumornijem. Tijelo očito preumorno, iskrivljeno. Kaže, malo me boli, ali to je od ugibanja da me koji auto ne pogazi. No u tom je tijelu energija zvana volja i želja. Beskrajna želja ispunjenja sedmog dana. Stići u Bleiburg? NE! Pa što je onda? Bleiburg 1993.: Počasna kolona žrtvama1945
.
SEDMI DAN – DAN JE PRVI. Proći Bleiburg pa onda Tezno. Tezno treba biti početak i kraj. Gdje je to Tezno, još ne znam. Znam za križ izrađen, posvećen i uporno na putu nošen. Bleiburg dakle nije cilj niti svrha puta.
Cilj je i svrha postaviti skromni, ali sveti križ na počivalištu onih koji su nezaboravljene 1945. izgubili živote nemajući priliku: jednostavno su srušeni metkom i toljagom, kundakom u ne baš dubok, ali zato vrlo dug protutenkovski rov!”
To su eto misli mojega dragog brata Nikole. To su i moji porivi, moje misli. Pitam se: što je to u meni? Mnogi su zaboravili. Ja pak ne mogu i ne ću.
SEDMI DAN, deveti svibnja. Pred nama još malo, nekoliko kilometara. Krenem, opet sam. Granica. Gleda austrijski policajac križ. Pokušavam razjasniti – ne ide.
Valjda ne će biti carine. Dolazim k crkvici na groblju. Masa svijeta. Križ oslonim na tu crkvicu. Slušam svetu misu. Već pedesetak godina održava se na tom mjestu. Mjestu kao simbolu početka križnog puta, krvavog puta. Nosili smo mi tisuće križeva. Završi misa. Moj križ ponovno na oltar, pa potom na čelu kolone na Bleiburško polje. No nije to cilj. Šuma Tezno – grobnica tisuća. Tu je cilj.
Nakon provezenih osamdeset kilometara Bleiburg – Dravograd – Maribor, još oko osam do Tezanske šume. Zapuštena, neobilježena grobnica. Tisuće umrlih. Postavim križ, zapalim svjećicu. Počivajte u miru, dragi prijatelji. Doći će možda dan kada će vaše kosti biti prenesene u vašu domovinu Hrvatsku.
Post je objavljen 01.09.2008. u 20:20 sati.