Marketing
KRENUTI DALJE
Hvaljen Isus!
Uvijek sam govorio u množini, sada bih u prvom licu...
Kao knjiga u polici, nakupljen prašine. Čekah, nekoga da me uzme.
I tako čekajući, prašine je bilo sve više. Disanje je postalo otežano, trebalo mi je svježeg zraka. Redovito mi je dolazio Gospodin koji mi je nudio svoje ruke da me izvadi, očisti iz te prašine. I ogrne me u novo ruho, da sjajim njegovim sjajem. Jer Gospodin želi da njegovo stvorenje sjaji najljepšim sjajem, a ne da budem negdje uprljan i povrijeđen.
No odbio sam svaku Gospodinovu ponudu, bez puno razmišljanja.
No to odbijanje mi je išlo samo na štetu...postajalo je sve teže i teže. Glavobolja je bila neizdrživa. Ono što sam činio bila je ludost: čekao sam ljudsko stvorenje da dođe i da me uzme za ruku i povede me. Vrijeme je odmicalo no to stvorenje nije nikako stizalo.
Iskreno, bijah žalostan zbog toga. Pitao sam se: „Zašto to? Zašto to stvorenje ne dolazi?“
Od čekanja a i od pitanja glavobolja je postajala sve nepodnošljivija. Ali nije samo glava boljela, srce je također patilo: boljelo me je. Tuga je isplela svoj vijenac po mom srcu, mome licu: bore su se počele nadzirati. Osmijeha već odavno nije bilo. Samo sivilo.
Dok su dani prolazilo u tuzi i bolu, redovito je dolazio Gospodin.
Najednom rekoh: „Gospodine, kako ti više nije dosadilo dolaziti mi i pružati mi ruke?“. Gospodin ispruži prema meni svoje ruke i reče mi:
„O dijete moje. Kolika je moja ljubav neizmjerna prema tebi. Žalostan sam, kada te vidim takvoga. Tužnoga, pognut i ranjenog. Dijete moje!
No u svojoj tvrdoglavosti i nevjerici u pomoć ( jer očekivah pomoć od ljudskog stvorenja ), upitah: „Gospodine, zašto?“ Gospodin me uzme za ruke i reče: „dijete moje, jedino je u meni radost. U meni je mir duši tvojoj. Ta tko te voli više od mene?“ na te riječi ostah zbunjen i u razmišljanju. Srce mi počelo brzo kucati, suze krenuše na oči... rekoh Mu:
Gospodine, živjeh tolike dane ovdje, sam, puneći srce tugom i gnjiležom. A ti si mi dolazio. Ti si me ljubio poljupcem ljubavi. Ti me Gospodine voliš., ta da me ne voliš, ne bi mi dolazio.
Molim te Gospodine, digni me iz ovoga blata i povedi me. Povedi me putem mira i ljubavi.
Najednom, zasjah, obijeljen i čist. Radostan pogledah i vidjeh Gospodina kako se pun ljubavi blago smije. Osvrnuh se iza sebe i vidjeh mjesto gdje sam maloprije bio. Pogled je bio ružan:
Prljavština je bila velika, ostah u čuđenju, kako sam uopće preživio na tome ogavnom mjestu... shvatih, imah milost u Gospodinu! I rekoh: „Gospodine, nikad više!“
I pružih ruku Gospodinu i držeći se za ruke krenusmo radosni prema naprijed, Otac i njegovo dijete.
Gospodin i tebi dolazi da ti pruži svoju ruku i da makne s tebe i od tebe prašinu i tugu.
Hoćeš li biti tvrdoglav(a) ili ćeš pružiti svoje ruke prema Njegovim rukama?
Božji blagoslov !
Post je objavljen 01.09.2008. u 01:03 sati.