...evo ispunih Kazzinu želju i napisah post s takovim naslovom. Lagani preludij za vruću zagrebačku-blogersku jesen. Baterije pune, samo me nemojte tjerati da pišem sedam puta više. Nebo nad Visom i Ninom, a pogotovo nad Biševom i dalje izgleda kao lice zamišljenog boga osutog svijetlećim boginjama, za razliku od onog kojeg vidim sa svog zagrebačkog balkona, gdje izgleda kao da je prošlo tretman kod nekog astralnog kozmetičara.
Eto me nazad u mom najboljem gradu, što znači da frustracije, a samim tim ni inspiracije neće manjkati. Uskoro slijedi i prvi post, posveta najboljoj zagrebačkoj terasi, koja je nekim čudom, na moje(ugodno) zaprepaštenje, još uvijek živa.
Jer, jebi ga, kao što je svojedobno rekao Senko K. u Maloj Travni, uz savršeno tromo ljetno viško popodne uz pogacu i vino "Ma ko će pisati ovdje bogati"...
Bogami, točno. Mi kontinentalci ionako blenemo kad vidimo more
kao oni šatro vitezovi narisani na Ivekovićevom "Dolasku Hrvata na more" i ostanemo nijemi u tom položaju sve dok se ne vratimo tamo gdje je horizont zakrčen. Nije bonaca za proizvodnju riječi, za to su betonske oluje.
A i mjesec dana džabalebaranja je sasvim dosta. Doduše još nisam izašao iz legendarne komiške sporosti u kojoj prebaciš u drugu i lagano smanjiš gas...
Pa za kraj onaj legendarni Rundekov recital iz delirijumskog finala Duhova
Dijete bi napisalo:
Nebo je nježno plavo
Po njemu lete oblaci i ptice
Lišće mi se igra oko nogu
Dolazi jesen.
Post je objavljen 31.08.2008. u 22:57 sati.