Sjećam se da sam kao mala djevojčica s mamom i Tru voljela odlaziti u šumu nedaleko od Bostona. Vikendom bi pripremile sve za piknik i krenule u cjelodnevni izlet. Hodale smo utabanom zemljanom stazicom okruženom visokim stablima koja, kao da su se natjecala u visini. Ta oaza zelenila se činila toliko besciljnom i jednoličnom, nešto poput slijepe ulice. No, na kraju tog maslinastog tunela, kad smo razmaknuli krošnje nemirnih stabala, našle bi se na prekrasnoj čistini prekrivenoj blistavim travnatim pokrivačem. Tamo je sve odisalo nekim savršenom spokojem, kojeg bi povremeno poremetili cvrčci, ptice ili neko drugo biće koje je obitavalo u šumi. Livada okružena smaragdnim divovima bila je toliko netaknuta i čudesna, kao da nije pripadala tu gdje je. To je bilo mjesto zbog kojeg sam počela vjerovati u čuda.
Zadnjih nekoliko mjeseci svog života strpljivo sam čekala tu blistavu čistinu, ali nikako nisam mogla doći do nje. Neprestano sam lutala tužnom, hladno zelenom šumom i gubila se u njoj. Odavno sam prestala hodati po uskom puteljku, sada sam se nalazila u gustoj džungli probijajući se kroz neobuzdano raslinje. Pokušavala sam pronaći prečicu, kraći put koji je vodio do travnatog kruga, ali, naravno, i od toga sam odustala.
***
Nervozno sam koračala velikom prostorijom odbijajući se od blistavo bijelih zidova. Lijevu ruku sam privila uz struk, dok sam desnom rukom zaigrano mrsila svilenkasto zlatnu kosu. Ne gledajući gdje hodam, zurila sam u svoje balerinke koje su tapkale po popločanom podu. Nalazila sam se u bolničkoj čekaonici. Misli mi je proparao snažan osjećaj deja vua. Isto mjesto, ista osoba, isti razlog , sve se ponavljalo. Ovaj put nisam mogla mirno sjediti. Ne, bila sam na nogama, snažnija i sposobnija nego onda. U zraku je ponovno visio onaj meni dobro poznati miris, samo što ovog puta nije bio toliko opojan. Kao da je ispario poput vode koja ključa.
Sa hodnika i obližnjeg pulta dopirali su usputni nejasni glasovi. Žena srednjih godina, duge vatreno crveno kose i kestenjastih očiju stajala je za pultom s hrpom papira u rukama. Čelo joj se naboralo dok je raspravljala s visokim muškarcem u bijeloj kuti, pokušavajući mu nešto predočiti rukama. Bolnica je vrvila ljudima. S ulaznih vrata su, poput roja pčela iz košnice, neprestano dolazile svakojake prilike. Oni koji nisu imali posla s ženom za pultom produžili bi prema dugačkom hodniku.
I dalje sam graciozno koračala, sada kružeći oko kožnatog naslonjača s rukama u džepovima crne jakne.
Do mene je došetao jedan od onih muškaraca u bijeloj kuti. Stariji čovjek prosijede guste kose, crvenkasto smeđeg tena i čokoladnih očiju ljubazno me pozdravio. „Dobra večer, gospođice Clarkson.”
„Dobro večer”, pristojno sam odgovorila. „Kako joj je?”
Nesigurno je pogledao u mene. „Nada postoji, kao i uvijek. Pomak ruke je refleks koji se može dogoditi se vremena na vrijeme i ne mora ništa značiti. Ali, nakon ovoga su u većini slučajeva puno veće šanse skorog buđenja. Ništa ne možemo zasigurno reći, ipak je to koma.” Prekrižio je ruke na prsima dajući mi do znanja da je završio s monologom.
To nije bio onaj odgovor koji sam htjela, ali bio je zadovoljavajuć. U većini situacija sam bila realist, ali u ovoj sam se ponašala poput vječnog pesimista. Ali, nakon svega što sam prošla, sve što je davalo i trunkicu više nade bilo je poput svjetla na kraju tunela.
***
Kad sam došla iz bolnice, bilo je već poprilično kasno. Razgovor s Kaitlyninim roditeljima potrajao je duže no što sam mislila. Očekivala sam da ću zateći svoju sestru u dnevnom boravku s brigom u očima, ali, kad sam otključala vrata, u čitavoj kući je vladao mrkli mrak. Pretpostavila sam da je Tru imala nekakav hitan slučaj u bolnici pa je duže ostala, a Jodie je zarobljena kod bake. Na neki način sam bila zadovljan zatečenim stanjem jer sve što sam željela nakon ovakvog dana je bilo toplo jelo i puno sna.
Otišla sam u kuhinju i podgrijala ručak u pećnici. Zadovoljno sam se osmjehnula dok sam grickala vruće lazanje koje su mi savršeno pasale. Nakon što sam spremila posuđe u perilicu stubama sam se popela u sobu i legla na uredno pospremljen krevet. Nekoliko minuta sam piljila u mrakom obasjani strop vrteći sve moguće današnje situacije. Kapci teški kao crkvena zvona polako su se povukli u svoje odaje dopustivši snu da me nadvlada.
Vidjela sam onu šumu. Samo, bila je drugačija. Na njezinom kraju, točno iznad onog čudesnog brežuljka polako se uzdizala ugljenasto crna utvara. Podsjetila me na nakupine smoga koje izlaze iz velikih tvornica. Teškim koracima sam se vukla niz šumsko tlo natopljeno kišnim lokvama, dok je slap medeno žute kose zaostajao za mnom. Polako sam se približavala brežuljku koji se doslovno caklio od sunca. Rukama sam dopuštala da razmaknu krošnje stabala pred sobom, ostvljajući prašumu iza sebe. Ona utvara se činila sve bližom, sada je bila na samom vrhu, iznad mene, razbijajući u krhotine spokoj dana. Nisam se ni pokušala osvrnuti, strah me zaogurnuo svojim plaštom. Odjednom mi je ponestao i onaj posljednji atom snage, noge su radile protiv svake moje volje, sve dok me ravnoteža nije izdala. Bila sam na koljenima, prekrivena blatom, usred te nemirne šume. Ledeni trnci su mi poput kakve simfonije neprestano prolazili tijelom, iako je nasred azurnog neba sjalo ljepotom opijeno sunce. U mojim ustreptalo plavim očima koje su do tog trenutka zjapile prazne poput začaranog kruga sada se mogla vidjeti zastrašujeće hladna crna boja. Bila je pedalj udaljena od mene.
***
Monotono lupanje teških kapi kiše o prozorsko staklo probudilo me iz tradicionalno zastrašujućeg sna. Uzdigla sam se na drveno uzglavlje kreveta s još uvijek preplašenim izrazom lica okupanog u znoju pokušavajući smiriti prebrzi ritam disanja. Nekoliko zaigranih sjena plesalo je po bijelim zidovima ukrašavajući ih svojim hladnim sivilom.
Kucanj na otvorenim vratima sobe tupo je odzvonio u mojoj glavi dajući mi do znanja da nisam sama u prostoriji. Ispred mene se našla visoka ženska prilika s srebrnkasto- sivim pladnjem u rukama.
Tru je došetala je do mene i sjela uz podnožje kreveta pružajući mi pladanj s tostom i i šalicom kakaa iz koje su još uvijek izlazili vrući kolutovi pare. „Uzmi, Nora. Od jučer nisi ništa jela.”
Pristojno sam prihvatila, bez posebne želje za jelom. Iako sam trebala osjećati glad, moj trbuh nije pokazivao nikakve znakove potrebe za hranom. Stala sam prebirati po tanjuru kidajući komadić po komadić tosta i dalje s nogama u turskom sijedu.
„Čula sam za Kaitlyn.” Melodija njenog glasa smirila me poput uspavanke. „Čini se da će biti bolje.”
„Nadam se.” odbacila sam val kose na leđa.
„Ona naša svađa jučer...”, otezala je rečenicu, pokušavajući pronaći prave riječi. „Oprosti.” Uputila mi je molećiv pogled.
„U redu je.” Tiho sam rekla, kružeći kažiprstom oko ruba još uvijek tople šalice. Nije bilo razloga da ne prihvatim njezinu ispriku. Osim toga, shvatila sam da sam malo pretjerala, onakvu moju reakciju ni sama nisam očekivala.
Približila mi se za pedalj i dalje me promatrajući onim istim pogledom. „Ne, nije u redu. Znam da sam previše tvrdoglava i pokušat ću to ispraviti.” Napravila je stanku i progutala knedlu u grlu. „Razgovarati ću s tatom. Ne znam koliko će to pomoći, ali želim ti udovoljiti.” Na licu joj se pojavio slabašan osmijeh.
Piljila sam u Tru dok je to izgovarala s očima fiksiranim na njezine usne. Nisam mogla vjerovati u to. Nakon pune 3 godine, nakon nepotrebnih svađa, nakon napete tišine, do mene nisu mogle doprijeti te riječi. Prišla sam bliže i snažno je zagrlila, ostavljajući je bez daha. Zarila sam lice u njezinu kosu boje karamela. Slatkasti miris parfema poškakljao mi je nosnice. „Hvala ti.”
Potapšala me po leđima. „Ipak je on naš tata, zar ne?”
„Da.”
„Moram te upozoriti, ako poslije razgovora ostane ista situacija, onda je naš odnos stvarno izgubljen slučaj.” Blago me odgurnula od sebe stavljajući ruke na moja ramena i dalje me promatrajući svojim blijedo zlatnim očima.
„S tim se slažem. Sve što želim je taj jedan razgovor.” Ispila sam gutljaj kakaa i ponovno se izgubila u njenom sigurnom naručju. Sve se odjednom činilo ljepšim.
***
Nakon doručka odvela sam Jodie kod bake i krenula prema akademiji. Bila je nedjelja, dan kada nema nastave, ali akademija je bila svakodnevno otvorena za sve učenike. Osjetila sam snažan poriv za plesanjem i odlučila sam ga ispuniti. Samo, danas je sve bilo nekako drugačije. Monotonu kišu sam doživljavala kao lijepu pjesmu prošaranu savršenom melodijom, a na olovnom, čelično sivom nebu mojim očima su bili vidjeli jedino arktičko plavi komadići koji su ispunili praznine između usamljenih oblaka.
I ponovno sam dopustila da harmonija plesnih koraka - savršeno ukomponirana s glazbenom simfonijom koja ih je pratila u stopu - poput vrtuljka zaigra cijelim mojim bićem. Ponovno sam izašla iz te stanovite dvorane s simboličnim smiješkom na licu.
Na izlazu, ispred mene se našla vitka ženska silueta smaragdnih očiju. Privila sam obje ruke uz bok. „I nedjeljom?”, značajno sam upitala.
„Zdravo i tebi.” Prstom je mrsila bakrene kovrče. „Pa gledaj, ako želim nešto postići ne preostaje mi ništa drugo nego vježba. Izležavanje na kauču mi u tome nimalo neće pomoći. Uostalom, čini se da nisam jedina.”
“Znaš već. Plesa nikad dosta.”Osmijeh mi je ponovno krasio lice. „Nego pričaj, što ima kod tebe?”
Hannah i ja smo se u zadnje vrijeme poprilično sprijateljile. Novim ljudima sam se uvijek teško otvarala, kao da sam u njihovom prisustvu bila zarobljena u nekom kavezu, ali njoj nisam. Imala sam onaj rijedak osjećaj povjerenje i sigurnosti.
Od Kaitlynine nesreće nisam se pretjerano družila s prijateljima. Imala sam ih nekoliko, ali zbog svoje depresije sve njih sam polako izgubila. Provodila sam dane piljeći u zid svoje sobe. Bila sam zatvorena u nekom svom, hladnom svijetu. Nakon nekog vremena depresija je prošla. Počela sam posjećivati Kaitlyn, upisala sam se na kademiju i krenula dalje sa svojim životom. Naravno da se ponekad znam osjećati usamljeno, ali naspram svemu onome što sam prošla, ovo je bio mačji kašalj.
„Imam ideju!”, viknula je Hannah dok smo šetali parkom. Poskočila je poput djeteta u igri i pljesnula rukama. „Idemo vani večeras!” Značajno je raširila ruke.
“Hannah...ja ti nisam nikakvo društvo.” Oklijevala sam. „Ne sjećam se kad sam se posljednji put zabavila.”
„Pa to znači da ti treba izlazak. Hajde, molim te!” Spojila je dlanove u znak molbe. Smaragdne oči sada su jače sjajile. „Moj bratić nas može odvesti.”
„Neznam baš. Morala bi čuvati Jodie...”
Ponovno je stala mrsiti kosu. „Nemoj mi se sad izvlačiti. Idemo onda?”
„Dobro. Ali samo da se zna, ovo radim pod prisilom.” Izvinula sam kutove usana u poluosmijeh i nastavila laganim koracima koračati stazicom.
„Naravno.”
Želim vam sretnu i uspješnu školsku godinu!
Filmovi, glazba & knjige. Svratite! Svi su dobrodošli!
Post je objavljen 31.08.2008. u 19:51 sati.