Marketing
Osvrt na operaciju Bljesak kroz dokumente "Republike Srpske Krajine"
Hrvatske memorijalne-dokumentacije centra
Domovinskog rata osnovan je ponajprije radi
prikupljanja i sređivanja gradiva iz Domovinskog
rata,ali i njegova obnavljanja i intertrepacije.
"Republike Srpske Krajine"koji govore o vojnoj
redarstvenoj operaciji Bljesak.
Nakon dugogodišnjeg odugovlačenja pobunjenih Srba,koji
su smatrali da i dalje mogu diktirati uvijete,hrvatske su
vlasti bile prisiljene na vojno oslobađanje okupiranog
teritorije zapadne Slavonije.Iskoristile su za to pogodan
trenutak i 1.svibnja 1995.krenule u napad,tijekom kojeg su
krvatske Oružane snage u samo tri dana razbile 18.korpus
Srpske vojne Krajine(SVK).Želeći utvrditi uzroke i krivce
koji su doveli do teškog vojnog poraza u operaciji
Bljesak,vodstvo pobunjenih Srba krenulo je u detaljniju
analizu događaja u zapadnoj Slavoniji,što je na kraju
završilo s različitim mišljenjima,međusobnim optužbama i
svaljivanjem krivnje jednih na druge.Radi toga su osnovane
dvije komisije:Državna komisija za utvrđivane uzroka i
načina pada Z. Slavonije i Komisija za utvrđivanje
odgovornosti vojne organizacije za pad Z. Slavonije,koje
utvrđuju odgovornost lokalnih vojnih i civilnih vlasti te
vodečih krajinskih dužnosnika za pretrpljeni
poraz.No,uzroci poraza pobunjenih Srba u zapadnoj
Slavoniji nisu odrazili jednog trenutka,već dugotrajnog
procesa.S jedne strane treba treba ih tražiti u dobroj
pripremi i snazi hrvatskih Oružanih snaga,a s druge strane
u siromaštvu,rasulu i nesuglasicama među pobunjenim
Srbima,koji su u sukobu pokazali potpunu nemoć.Prije
osvrta na dokumente «Republike Srpske Kraine»o operaciji
Bljesak,treba podsjetiti na stanje u UNPA sektor
Zapad,odnosno na okupiranom podrućju Republike
Hrvatske(RH),uoči operacije.Kad je 3.siječnja 1992.na
snagu stupilo Sarajevsko primirje,sukobi na područjima
zapadne Slavonije su zaustavnjeni,čime je oko 600 km
kvadratnih teritorija ostale pod srpskom okupacijom.Prema
svojem «Statutu»,proglašenom 18.travanj 1992. u
Okučanima,»Srpska oblast Zapadna Slavonija»bila je
teritorijalna jedinica u «Republici Srpskoj
Krajini».Sastojala se od opčine Okučani,novoformirane
opčine od»srpskog povijesnog i etničkog prostora Novske i
Nove Gradiške»,i opčine Pakrac,čiji je teritorij dijelom
ostao pod hrvatskom vlašću.Pripadale su joj i»srpske»opčine
Daruvar,Grubišno Polje i Podravska Slatina,koje su
potpuno bile pod hrvatskom vlašću.Zadaću obrane
okupiranog teritorija zapadne Slavonije imao je 18.korpus
SVK,formiran nakon organizacijskog-formacijskih
promijena u vojsci pobunjenih Srba u listopadu i studenome
1992.godine.Na okupiranom području živjelo je u vrlo
teškim uvjetima od 23 000 do 29 000 stanovnika.
Što svjedoče dokumenti
Otvaranjem autoceste 21.prosinca 1994.,nakon sklapanja
sporazuma između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba
2.prosinca 1994.,došlo je do postupne normalizacije odnosa
između RH i pobunjenih Srba u zapadnoj
Slavoniji.Pritisnutim teškim uvijetima života i opčom
nestašicom na okupiranom području,ali i željom da vide
članove svojih obitelji,Srbi s tog područja počeli su masivno
dolaziti na slobodni hrvatski teritorij,tražeči pritom i
domovnice,koje su bez problema dobili.Dokumenti svjedoče
o tome da su mnogi Srbi,potporu ili aktivno sudjelovanje
najviše predstavnika krajinskih vlasti,a neki srpski
zapovjednici drže i uz hrvatski poticaj,bili uključeni u šverc
gorivom,koje su nabavljali na slobodnom teritoriju
RH.Analizirajuči situaciju nakon pretrpljenog
poraza,dužnosnici pobunjenih Srba primijetili su da je
otvaranjem autoceste narušen srpski savez obrane,a da je
stanje dodatno otežano curenje sigurnosnih informacija
hrvatskim tijelima vlasti,zaključivši da je otvaranje
autoceste,ponajprije iz sigurnosnih razloga,bila kobna
pogreškau Vukovaru.
No,s obzirom na to da je,uz oružane incidente,neposredan
povod za operaciju bilo zatvaranje autoceste i odbijanje
srpske strane da je opet otvori,srpski dužnosnici su nakon
poraza u Bljesku mnogi raspravljali o tome tko je odgovoran
za odluku o neotvaranju autoceste.Ispostavilo se da je takvu
odluku donio Milan Martić u dogovoru sa zapovjednikom
SVK,generalom Milanom Čeleketićem,uz potporu Glavnog
Štaba,koji je smatrao da će «prisutne jake snage HV-a
otvaranjem autoceste doći u još povoljniji operativno-
taktički položaj.Pritom se istiće da je njhovu odluku proveo
zapovjednik 18.korpusa SVK,pukovnik Lazo Babić,koji
takve tvrdnje oštro negira.On istiće da do «hrvatske
agresije»ne bi bilo ni došlo da je otvorena autocesta,za što se
i sam zalagao,optužujući pritom Glavni štab da je «jedini
mogao narediti otvarnje ceste,ali to nije učenijo».Spomenut
dokument pokazuju da su se za otvorenje autoceste i
pregovor s hrvatskim vlastima (zbog trenutačnih okolnisti –
op.a.)zalagali»ministar obrane»pukovnik Rade Tanjga i
«premijer»Boris Mikelić,koji otpužuje»ratoborne Srbe»
(Martića i Čeleketića-op.a.)za zatvaranje ceste,čime je
Republici Hrvatskoj pružen povod za napad. Prema ratnom
planu»Gvozd»iz veljače 1995.,18.korpus SVK trebao je
«odsudnom i aktivnom obranom spriječiti prodor ustaških
snaga u njegove zonu obrane,uništiti uklinjene snage i
stvoriti za napad prema rtničkin srpskim prostorima,s
težištem na pravcu Lipik-Pakrac-Daruvar».Trebao je
odlučno braniti tri do pet dana,što bi drugim jedinicama
omogučilo izvađanje ofenzivnih akcija s ciljem zauzimanja
hrvatskih teritorija,koji bi poslužili kao kompenzacija za
eventualni gubitak zapadne Slavonije.Vojni i civilni
dužnosnici pobunjenih Srba bili su upoznati s točnim
vrremenom početka hrvatskog napada,jer su s više strana
dobili informacije.No,te su podatke dobili prekasno,a nisu ih
ni shvatili ozbiljno.Iako su njihovi vojni zapovjednici
naglašavali spremnost,ističujuči kako je,zbog napetosti oko
autoceste,već 28/29.travnja 1995.naređena mobilizacija
(pitanje je u kojim je opsegu uopće provedena),pobunjeni
Srbi dočekali su hrvatski napad u velikim mjerama.U
dokumentima se istiće slaba obučenost i uvježbavanost
vojnika,koji su dodatno bili opterečenim područjima i
sukobima u političkom vrhu svoje paradne,nedostatak
zapovijednog kadra te»nepostojanje usuglašenosti i
zajedničkog djelovanja jedinica po pravcu,mjestu,vremenu i
cilju».
Problem je bila i dobna struktura vojnika te slabe
popunjenosti jedinica.Svi ti problemi doveli su do
pada morala i obrambenih mogučnosti srpskih
vojnika.Kao dodatni se problem sponinje i međusobni
sukob između domačih Srba i Srba izbjeglica˝s
teritorija pod ustaškom vlašću˝,koji činili oko70%
jedinica,te neslaganje i sukobi između vojnih i civilniš
vlasti,što je,uz pristupnju sumnju i defetizam dijela
boraca,pridonjelo njihovu brzom porazu.Anakiza
koju je vodstvo pobunjenih Srba provelo nakon
poraza navodi na zaključak da 18.korpus SVK,zbog
brojnih teškoća u kojima se našao,nije mogao jamčiti
sigurnost srpskom narodu na području zapadne
Slavonije.Nasuprot tome,u spomenutoj analizi navodi
se dugo i pomno planiranje i pripremanje hrvatskog
napada.Posebno se ističe detaljno prikupljanje
podataka o srpskim položajima,pri čemu su»korišteni
diverzanti HV-a,ali i pripadnici UNPROFOR-
a,lokalno stanovništvo i šverceri».Ne očekuju napad
većih razmjera,dio pobunjenih Srba bio je potpuno
iznenađen snagom,odlučnošću,načinom i tehnikom
izvođenje hrvatskog napada.Analiza srpskih
dokumenata može se zaključiti da su,osim na
području Pakraca,hrvatske snage brzo i kontinuirano
napredovale,slamajuči otpor pobunjenih Srba.U
njima se istiće poučnost suradnje HV-a i snaga MUP-a
te dobro pripremljena i dosljedno realizirana
hrvatska propagandno-psihološka djelatnost.Navodi
se i da se,u pripremi i tijekom samih borbi,MV
koristio petom kolonom,koju su činili»lojalni Hrvati»
i,još brojni,lokalni Srbi,a spominje se i brojna
lukavstva.Opčenito je odnos prema svemu hrvatskom
i Hrvatima,koji su u srpskim dokumentima redovito
poistovjećuju s ustašama,vrlo negativna,a katkad
prerasta i u otvorenu mržnju.U analizi uzroka poraza
raspravlja se i o razlozima»pada Jasenovca»,koji je
prema vojnom rasporedu pobunjenih Srba branila»
Taktička grupa 1»sa zapovijednikom potpukovnikom
Borivojem Pavlovićrm.
Zbog nespremnosti i malibrojnosti,ona nije pružila
ozbiljniji otpor,a na početku sukoba ni njezin
zapovijednik nisu se nalazili na zapovijednom
mijestu,čime su pridonjeli opčem rasulu i panici u
jedinici,tako da su hrvatske snage ušle u Jasenovac
1.svibnja 1995.u 13 sati.
Post je objavljen 31.08.2008. u 17:48 sati.