Let's waste time...
SOUNDTRACK: Snow Patrol --- Chasing Cars
(meni osobno draža verzija spota)
Mislila sam odustat. Mislila sam stavit neki update ili nešto takvo da neću više pisat i da ću se javit kad se napokon pojavim. A jutros sam se probudila i nekak mi palo napamet da idem malo sredit blog.
Pa ono, kako sve naše televizijske postaje polako mijenjaju shemu, tako sam i ja promjenila dizajn i malo sadržaj boxova.
I tu sam. I ne garantiram vam da ću uvijek bit tu i da ću se uvijek javljat, ali trudit ću se.
Muka Božija počinje sutra i mislim kako će mi u idućih 10ak mjeseci ovo bit mjesto na kojem ću moć istrest sve što me muči.
I bit će onih sarkastičnih postova, komentara kojekakvih sportskih događaja i drugih aktualnosti, moguć je pokoji extremno depresivan post ili post bez smisla. Neću držat nikakvu konstantu, da svaki post bude sličan onom prošlom. Bit će onakav kakav mi u tom trenutku bude odgovarao.
I ne mijenjam se radi nikog.
Nije mi toliki bed vratit se natrag u školu. Divno je to jedno mjesto, samo kada ne bih bila svakodnevno maltretirana od strane profesora i ljudi u razredu. Ja ne volim svoj razred. I mislim da me nitko ne može uvjerit kako je to super razred. I neću bit kao i svi što kažu da je baš njihov razred najluđi na svijetu. Nismo. Imamo svojih trenutaka, ali većinu vremena to više sliči onom što vidimo u američkim filmovima.
Dežurni frajer koji si je umislio da je u košarci bolji od Kobea Bryanta i njegov vjerni sljedbenik, a za njih dvojicom polako kaska najveći šupkolizac (pardon na izrazu) kojeg sam ikad vidjela koji, iako idete s njim u razred, neće vas pozdravit na ulici jer ste 'ispod njegovog ranga'. Molim lijepo.
Frik koji samo sjedi, kopa po mobitelu, spava i ne radi ništa, koji se panično boji cura.
I one, razredna elita, kojima se treba divit. Njih svi vole i moraš slušat sve što ti kažu inače će ti zabit nož u leđa i još ga pošteno okrenut unutra.
Drukčiji, oni koji se ne daju zavarati lažnim sjajom elitne postrojbe i wannabe košarkašima, oni koji spremno kažu 'ne' njihovim nebulozama, oni koji najčešće i nastradaju od njih. Tu bih pripadala ja.
I onih nekoliko ljudi koji vole sve, bez obzira hodaju li visoko u oblacima ili ruju nosom po zemlji. I oni su mi nekako osobno najdraži.
Ne želim uvrijediti nikog s ovim, stvarno mi to nije namjera. Samo vam hoću dočarati kakva je situacija.
Složnost u razredu? Nikakva.
Zahvalnost kada jedino ti u ime cijelog razreda staneš pred profesora i kažeš što vas sve muči i onda najebeš da bi spasio nekog drugog? Nema je.
Jebeš to, nekako jedva čekam da odem od njih.
Samo se nadam da ću opet imat svoju drugu klupu, ta je najbliža vratima, pa mogu i najbrže pobjeć kad zvoni za kraj 7. sata.
Jako sam zahvalna što imam njega. Što znam da ću mu se moći obratit kada mi to bude trebalo.
Nedostaje mi. Voljela bih da ga mogu viđati češće.
I tako. Neću se forsirat da pišem nešto što ne želim, pa ću prestat sad. I javim se za nekoliko dana. Nadam se.
...chasing cars.
Post je objavljen 31.08.2008. u 09:55 sati.