Marketing
FOTO TINO ( 21 ) - U vatrenom obruču - Kornatska tragedija
Šibenik i okolica obilježavaju prvu obljetnicu najveće tragedije poslijeratne Hrvatske, tragičnu smrt dvanaestorice vatrogasaca toga kraja
Danas se navršava prva godina od najveće tragedije u mirnodopskoj Hrvatskoj, nezapamćen užas koji je pogodio Šibenik i njegovu okolicu stanovnici tog kraja ne pamte još od vremena Domovinskog rata i učestalih bombardiranja njihovih domova, sela, njihovih gradova. Godina dana nije puno u životu čovjeka, ali za ovaj kraj, za roditelje, za supruge, za rodbinu stradalih kao da je prošla čitava vječnost, svakim danom kako vrijeme prolazi ti se ljudi osjećaju usamljenijima, ostavljenim od države, izigranim od sudstva, iako su njihovi sinovi, muževi, njihovi sugrađani izgubili svoje živote časno vršeći svoju dužnost, radeći svoj posao za koji su ionako premalo plaćeni ni danas ne znamo pravu istinu o vatrenoj stihiji koja je u smrt odvela dvanaestoricu ljudi. Tek površne analize, dvosmislene izjave, nedorečeni rezultati istrage, samo više kod ljudi povećavaju dozu nepovjerenja, osjećaj da su prevareni i da im se krije cijela istina, ako ništa drugo roditelji i obitelji tragično stradalih vatrogasaca zaslužuju potpunu istinu, bez friziranja, bez lakiranja, podnijeli su najgore što čovjek može podnijeti, podnijet će i istinu, ono što bi ih dokrajčilo je nova laž.
Možda je to naš subjektivni osjećaj ali sve nekako miriše na to, naime danas kada Hrvatska obilježava prvu obljetnicu najveće poslijeratne tragedije u našoj zemlji, sa stanovnicima srednje Dalmacije su u mislima ili direktno, svi građani Hrvatske, svi ali ne i državni vrh. Razumijemo mi to, daleko je Vrbovec od Šibenika, a ipak je ljepše na Libijskim devama i Gadafijem u šatoru, nego nesretnim ljudima gledati u oči, za to treba hrabrost, i čista savjest, očito nitko iz našeg državnog vrha nema ni hrabrosti ni čistu savjest pogledati u oči ljude kojima je život odnio najvrednije što su imali. Službeno priopćenje iz Banskih dvora je kako nisu uspjeli uskladiti protokol, ova sramotna nova fora iz predsjedničkih i Banskih dvora je nešto najgrotesknije što su nam vlastodržci mogli poručiti, taman kad pomislite da ne mogu gore, oni nadmaše sva naša očekivanja. Druga priča govori o namjernom bojkotu vrlog nam predsjednika u odlasku Stjepana Mesića zbog odbijanja roditelja tragično stradalih vatrogasaca da prime njegovo odlikovanje dok se ne utvrdi puna istina o " Kornatskoj tragediji ", naime razumljivo je da se najbliža rodbina nije mogla pomiriti tako lako sa službenim izvješćem koje za sve okrivljuje takozvani " eruptivni požar " .
( službeno: " Izgaranje nehomogene plinske smjese - Plinska smjesa nastala je kao rezultat višesatnog požara koji je do trenutka stradavanja vatrogasaca poharao područje od uvale Vrulje do uvale Šipnate, u duljini većoj od 6,5 kilometara. Pritom su, kao produkt izgaranja, nastali plinovi i pare vodika, metana, etana, ugljikova monoksida, metanola i drugih. Nošeni vjetrom, ti plinovi su prešli najviše kote brda Veli vrh i ostali "zarobljeni" u klancu i tu se s vremenom akumulirali. " )
Stoga je za danas predviđena komemoracija koja se trebala održati u Šibenskom kazalištu sa početkom u 8:30 minuta otkazana, svečana misa za dvanaestoricu tragično stradalih vatrogasaca održana je na samim Kornatima u 12 sati u crkvi Gospe od Tarca, nakon čega se obišlo i samo mjesto tragedije, mjesto gdje je vatrena stihija u kratkom roku progutala dvanaestero hrabrih ljudi, prisjetivši se tih trenutaka, rijetki su mogli suzdržati suze, roditeljima, suprugama, djeci, bilo je najgore, sjećanja u njima žive i pitanje je kad će izblijedjeti vjerojatno nikad, jer uspomene na najmilije ne zaboravljaju se tako lako.
Državni vrh poslao je svoj " drugi ešalon ",u ime premijera Ive Sanadera sveprisutna potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, a Predsjednika Republike predstavljat su savjetnici Siniša Tatalović i Saša Perković ( znameniti lovac na dijamante ) te predstojnica Ureda za informiranje Danijela Barišić.
Uz Jadranku Kosor, u Vladinu izaslanstvu bili su potpredsjednica Đurđa Adlešić, ministar mora Božidar Kalmeta te ravnatelj policije Marjan Benko. Doista je žalosno da u izaslanstvu nije bilo najodgovornijih ljudi ove države, možda baš zato što su najodgovorniji u ovoj državi, možda zato što ne vole mjesta na kojoj nema aplauza, nema ovacija, na kojoj nema jeftinih političkih poena, na kojoj oni nisu oni glavne zvijezde.
Kako je to izgledalo prošlog ljeta?
Podsjetimo, bio je kraj kolovoza, približavao se i kraj našeg boravka u tom dijelu zemlju, kad je Šibenik i cijeli kraj potresla strašna vijest, sve se pretvorilo u opću pomutnju, uznemireni ljudi na sve strane, iako turistička sezona još uvijek u punom jeku vidjelo se da se događa nešto neobično, nešto strašno. Uskoro se gradom proširila vijest o velikom požaru u Nacionalnom parku Kornati, vatra i dim harali su suhim raslinjem, koje je uvijek u vrijeme ljetnih sparina i velikih vrućina lako zapaljivo i kad jednom krene, vatrenu stihiju teško je zauzdati, iako su to činili cijeli dan, sa svim dostupnim sredstvima.
- Kanaderima
No vatra bi i dalja bila neumoljiva, na trenutak se čini kako je postignut izvjesni pomak, kako su gasitelji uspjeli staviti pod kontrolu vatrenu neman, kad se plamen opet probudi, kao iz neke najgore noćne more, onda opet sve ispočetka.
- Sa Kornata crni dim ne sluti na dobro
Navečer je noć otkrila pravu istinu i pravu snagu vatre, tijekom cijelog dana usprkos nadljudskim naporima nije postiglo gotovo ništa, vatra je i dalje nesmanjenom žestinom gutala sve oko sebe.
- Vatrena noć
Kad je svanulo novo jutro, nije kao što obično biva sa sobom otjeralo duhove noći, sunce nije razbilo tamu, već se Šibenikom i okolicom proširila brzinom munje stravična vijest, koja je iz sata u sat, iz trenutka u trenutak izgledala sve gore, sve zastrašujuće. Idućih dana grad kao da je živo u nekom transu, ljudi praznih pogleda lutali su kao po nekom automatizmu ulicama, naizgled sve je izgledalo normalno, uobičajeno, no u zraku se osjetio strah, osjetio se užas nedavnih događanja. Šibenik sa svojom okolicom tih je dana doslovce djelovao kao grad iz nekog Carpenterovog horora, nevjerica, se mogla vidjeti u pogledima ljudi. Uslijedile su komemoracije, pogrebi, što je ljude vratilo u nimalo ružičastu stvarnost, podsjetilo ih da je sve o čemu su govorili prošlih dana istina, da je nažalost stravična činjenica o gubitku dvanaest života uistinu nepopravljiva i da je vatrena bujica odnijela sve sa sobom na inače jednom od naših najljepših nacionalnih parkova.
- Heroji Vodica
- Mjesto same tragedije dva mjeseca poslije
- Komemoracija i velika misa ispred šibenske katedrale sv. Jakova mjesec dana nakon Kornatske tragedije
Godinu dana nakon Kornatske tragedije!
- Tisno
- Otvorena spomen ploča u Tisnom, u spomen petorici stradalih vatrogasaca iz tog mjesta
-Tužni podsjetnik na braću Crvelin, Ivice i Ante iz Tisnog
- Vodiška Torcida izgradila je spomenik svim žrtvama Kornata iz Vodica, ali posvećen svim žrtvama ovog užasa
Kako bilo, jednako kao i danas tako i sutra, tako i za godinu, za dvije, za deset, ljudi tog kraja sa ponosom će se sjećati dvanaestorice vitezova:
1. Dino Klarić (1974.)
2. Ivan Marinković (1970.)
3. Ivica Crvelin (1955.)
4. Gabrijel Skočić (1988.)
5. Marko Stančić (1990.)
6. Hrvoje Strikoman (1988.)
7. Ante Crvelin 23 god
8. Tomislav Crvelin 23 god
9. Josip Lučić , 19. god
10. Marinko Knežević, 52. god
11. Karlo Ševerdija,
12. Ante Juričev Mikulin19. god
najmlađem Marku Stančiću nije bilo ni sedamnaest godina.
Šibenik, Vodice, Tisno, vrijeme je kratkotrajno stalo za većinu stanovnika tih mjesta, za roditelje i najbliže vrijeme je stalo zauvijek, međutim za sve nas vrijeme neumitno prolazi, sa nadom da će doći i onaj trenutak kada ćemo napokon saznati što se doista zbilo kasnog ljeta 2007. godine, kada će napokon puna istina probiti se iz vatrenog obruča, iz pakla vatre i dima i donijeti toliko potreban mir obiteljima tragično stradalih vatrogasaca, a žrtvama zasluženu statisfakciju.
Jedini preživjeli sudionik ove tragedije Franjo Lučić nije smogao snage da se pojavi danas na mjestu stradanja dvanaestorice njegovih kolega.
Treba ga razumjeti, pakao koji je preživio ne zaboravlja se tako lako. Točno u 15 sati sirene su se oglasile u svim vatrogasnim postajama u Šibenskom kraju kao podsjetnik na ovu tragediju da se nikad ne zaboravi.
Ova nesreća svima nama mora biti pouka za budućnost, pouka da opreza nikad dosta, ali isto tako da ne postoji ništa vrijednije od ljudskog života.
Post je objavljen 30.08.2008. u 23:26 sati.