jedna pjesma u glavi zadnjih desetak dana.
mrzim jazove. mrzim kad me sustignu. pobjesnim kad znam da se neshto deshava, s mojim nesaznajnim uticajem. i utiche i na mene. niko ne mozhe promijeniti to.
zato shto sam totalno bespomocna da uradim bilo shto ja mogu samo sama sebi i vama pokloniti ovu jurinu staru. a ko razumije - razumije. ostali, sve ce to doci na svoje...
Koliko puta si ljubila stranca
I bila kao ptica kraj covjeka
Koji ne leti do tvojih visina
I ne zna tajnu skrivenu u tebi
Ti si u tijelu punom zelja
Sa usnama zeljnim iznenadjenja
A nikog nema tko je tvoj
I ova zemlja se ne zove dom
U tvome oku je dragi kamen
Ili to suzu cuvas za mene
A ja sam samo snovidjenje
Koje ti kaze: "raduj se...
Ne znam kad i ne znam gdje
Ici cemo istom stranom ulice
Vjeruj mi duso srescemo se
U svetu tajni mi nismo sami..."
Post je objavljen 30.08.2008. u 22:39 sati.