Bila jednom jedna prekrasna djevojka, vladarova kći. Došlo joj vrijeme za udaju. Nagrnuli prosci sa svih strana, ali djevojci se nitko od njih nije svidio: ni sinovi kraljeva, ni vezira, niti bogatih trgovaca. Sve ih je odbila.
Živio je u toj zemlji jedan zgodan, dobar, ali siromašan mladić, koji ju je također došao zaprositi. I njega je odbila.
I onda taj zgodan i siromašan mladić ode na rad u stranu zemlju, obogati se i nakon puno godina, vrati se kući. Poželje vidjeti onu djevojku i uputi se prema njezinoj kući. Približivši se, ugleda nekog ružnog, oronulog čovjeka, koji upravo bijaše izlazio iz kuće. Na svoje veliko čuđenje, dozna da je to muž negdašnje krasotice! Naravno, čim susretne ženu, odmah je upita kako to da se odlučila udati za takva čovjeka.
Na to ga ona odvede do prekrasna ružičnjaka iza kuće, pa reče:
donesi mi najljepšu ružu u ovom vrtu, ali pod jednim uvjetom: dok budedš tražio koja je najljepša, ne vraćaj se unatrag!
Mladić krene. I baš kad bi pomislio da je vidio najljepšu ružu, ugledao bi drugu. Pružio bi ruku prema njoj, tada bi vidio još ljepšu...dođe tako do sama kraja vrta. Tu nađe jednu ocvalu, uvelu ružu, ubere ju bez nade i odnese. Kad ju je žena vidjela, upita ga prisjećajući se ruža što ih je sama birala:
jesi li sada shvatio?
Post je objavljen 30.08.2008. u 14:10 sati.