jednom jesam, pa drugi put opet nisam. dali je moguce da ima nesto u tome. dali je moguce da me drzi luost i da nevidim dalje od svoga nosa. dali je moguce da sam ja jos jedan promasaj. jedna bezvrijedna navika, jedan bezvrijedan slucaj. slucaj koji samo ceka na prasnjavom stolu kao neprocitana i nezanimljiva knjiga samo skupljam jos prasine dok ne dodje netko kome sam se toliko nadao i jednostavno.... me zatvori. hoce li se to dogoditi. zanimljivosti je sve manje , ulazim u dosadan rasplet koji jednostavno nikog ne zanima. strah je jos veci. tresemse od same pomisli. bojim se..... bojim se da nisam zatvoren vec odavno a samo me nada drzi na razmisljanju da je to bilo slucajno, da ce me ponovno otvoriti i naci nacina da me razumije. postoji li nacin ili sam jednostavno predodredjen da budem tu. samo da budem tu. hoce li netko primjetiti da me nema?... naravno da hoce.... hoce li netko primjetiti da sam tu... nikad nece... ja cu na svoju zalost uvijek biti tu . u sjeni i cekati... cekati da netko uoci staru i nezanimljivu vec procitanu knjigu koja nikog.... ama bas nikog nije dirnula... duhovitost? di je ona nestala? ... tu je... uvijek ce to biti moje prokletstvo ... uvijek ce me to izvuci..... ljubomora.... ljubomora na sve koji dobiju dio necega cemu ja zudim vec dugo.... predugo
Post je objavljen 30.08.2008. u 13:40 sati.