Marketing
What is the way up?
Krenuti il stati, na raskrižju osjećam sputanost svojih ruku
na klimavoj kočiji, umornih kotača, koji se ne okreću (stoje i čekaju da ih se usmjeri)
i ne znam više gdje se nalazim,
dal hodati, ili leći, prepustiti se
stihiji, nemanima, bolestima, mislima ovim
misli misli misli, o tvore nesnosnu buku!
Čekanje, iščekivanje, nimalo slatko, uznemirujuće
kopkajuće, izluđujuće kopkajuće
bacila sam ih niz lanac dubokog bunara
sad čujem njihovu jeku, i molbu za povratkom
drže se, hlade u toj tami, razgovaraju međusobno,
izmjenjuju dojmove o slabostima svog domaćina
neka ih, previše mi ih je
želim biti slobodna od njih
na ovom raskrižju, ma tko više može znati
pravi put?
Svezane, i nasapunane tragikomično
skliske, samo jednu kariku višlje od njih,
tih grotesknih misli, što žele gore,
uskoro pregristi će lanac i pasti ćemo zajedno
navala smrtonosne kiseline pojesti će nam osmjehe.
Moje su ruke trenutno sve samo ne moćne.
My thoughts seem to be endless..
Post je objavljen 29.08.2008. u 12:33 sati.