Sada kraj se blizi.
Gledam zavjesu kako se spusta.
Prijatelju moj,kazem jasno,
izlazem svoj slucaj,u to sam siguran.
Zivio sam zivot pun,
putovao svakim putem
i jos mnogo vise od toga.
Sve sam uradio na sopstveni nacin.
Za nekim stvarima i zalim,
ali toliko da nije ni vrijedno spomena.
Uradio sam sto je trebalo i prozreo sve bez izuzetka.
Planirao sam svaki ucrtani tok,svaki pazljivi korak na putu,
i mnogo,mnogo vise od toga
uradio sam to na sopstveni nacin.
Da,bilo je trenutaka,siguran sam da znas,
kad sam zagrizao vise nego sto sam mogao da sazvacem,
ali kroz sve to i kada je bilo sumnje,
pojeo sam sve,pa onda ispljunuo.
Suocio sam se sa svim tim i ostao uspravan,na sopstveni nacin.
Volio sam,smijao se i plakao,
imao sam svoje sljedovanje gubitnistva.
I sada kada se suze povlace,to me sve tako zabavlja,
pomisliti da sam sve to uradio
i smijem li reci bez imalo stida.
O ne,ne ja.Uradio sam to na svoj nacin.
Jer,sto je covjek i sto ima?
Ako nema sebe,onda nema nista.
Govoriti stvari koje stvarno osjecas,a ne rijeci nekog tko kleci.
Ono sto je zapisano pokazuje da sam podnosio udarce,
i to sam radio na sopstveni nacin.
Post je objavljen 29.08.2008. u 00:00 sati.