Bila sam još djevojčica kada sam te upoznala,imala sam 14 godina ,a ti 24.Iako je sad glupo odmah sam se zaljubila u tebe,ali bila sam svjesna da sam obična klinka kojoj su barbike i izlazak do 10 glavna preokupacija u životu...
Ali pričala sam s tobom,ispitivala te o svemu vezanom za ronjenje i dala ti obećanje da ces mene samo ti i nitko drugi učiti roniti...
Uvijek si se smijao mojim šalama,glumio ozbiljnost dok sam plakala zbog razbijenog koljena...Učio sa mnom matematiku kada sam završila na popravnom,slušao moje tajne,sve što sam ti pričala o ''čarobnom'' prvom poljupcu...Sjećam se kako sam svake godine jedva čekala početak ljeta da opet dođeš na otok,u svoju školu ronjenja,da te mogu gledati cijeli dan...
Bila sam zaljubljena u tebe,dječje iskreno...Znala sam da ces biti moj,znala sam da ti nisam bas najobičnija klinka nego...Ne znam...Bila sam ti posebna...
Imala sam skoro 18 godina kada sam prvi put osjetila tvoje usne na svojima...Još se sjećam tog dana,tj.te noći...
Tu noć me je jedan dečko strašno povrijedio i čim sam došla kući,uzela sam odmah mobitel i nazvala tebe.Iako je bilo 3 ujutro javio si se,došao po mene i odvezao me na ''nasu plazu''...Sve sam ti ispričala,kako me je samo htio iskoristiti...Pogledao si me svojim velikim plavim očima i rekao:''Znaš mala,strašno si se promijenila,nisi vise ona klinka koju zanima ronjenje,koju zanima koje su najkvalitetnije maske i peraje...Ne zanimaju te vise dubine i morska bića...Ne pričaš vise o studiju oceanografije...Sad se samo dotjeruješ,gledaš dečke,razmišljaš o tome da studiraš hrvatski jezik...Promijenila si se...Postala si djevojka...Ne znam kada,sad sam toga postao svjestan.Znam te od kada si bila obična klinka umusana sladoledom,a sad si glavna mačka...Ne mogu vjerovati da sam tek sad shvatio koliko si lijepa i koliko me pogađa svaka tvoja suza,svaka tvoja bol...
Sjedila sam i slušala ne vjerujući svojim ušima,moja najveća ljubav meni tako govori...Nisam znala sto da ti kažem,uvukla sam ti se u zagrljaj bas kao i onda kad sam bila ''umusana sladoledom'', ali taj zagrljaj nije bio onakav kakav si mi uvjek pružao,čvrst,zaštitnički...Sad je to bio zagrljaja muškarca kad grli ženu koju voli...
Ne znam u kojem trenutku,ali usne su nam se spojile,nježni poljupci su prerasli u vatrene...Predala sam ti se,cijelom dušom,srcem i tijelom...Bio si nježan...I nisi mogao vjerovati da si mi prvi...Ali znam da si bio ponosan na to...Ne,nisam se sramila niti bojala,znala sam da ces sutra opet biti tu,da ces opet biti moj...Dani su nam prolazili kao u bajci...Godinu dana smo bili jedno biće...I tada sam ja počela sa svojim glupostima,varala sam te i priznavala ti to,svjesna da ti svaki put otkidam sve veći dio srca,da te polako ubijam s time...Ali volio si me,opraštao mi...Voljela sam i ja tebe i zato sam ti se uvijek vraćala...Tako nam je prošla još jedna godina,koliko svađe toliko i ljubavi...Sad se kajem,ali sto to sada tebi vrijedi kada te nema vise tu???Sta ti vrijedi moje kajanje???Ali kajem se i kajat ću se...Zauvijek...
Prije točno godinu dana sam te vidjela posljednji put u svome životu...
Da sam bar znala da ću te taj dan posljednji put poljubiti na rivi,posljednji put ubaciti tvoju masku u gumenjak,da ces me posljednji put podignuti u zagrljaj i baciti u more...E da sam znala,vjerojatno te ne bi pustila da odeš roniti,ili bi ja otišla sa tobom,poslala bih nekog sa tobom,ne bi te pustila samog...Ne bi sigurno ostala u ''centru'' čekajući tvoj povratak...
Ali ostala sam i čekala...i...Sto sam dočekala???Tugu,bol,suze,patnju,rušenje svih svojih snova...
Bilo je 15:00 h kada si otišao,znala sam da ce se vratiti negdje oko 17:00 h tako da sam ta dva sata provela zezajući se sa nekim klincima na odbojkaškom igralištu...oko 17:00 h sam otišla na rivu jer sam znala da ces onda doći,ali nisi došao...Nakon 15 minuta postala sam nervozna,digla sam cijelu paniku u ''centru'' ali su me svi smirivali govoreći kako se vjerojatno zezaš i da ces doći svaki minut...Ali minuti su prolazili i sat je otkucao 18:00 h,a ti još nisi došao...Svi su se uspaničili,jer nikada nisi toliko kasnio,po 500 put sam okrenula broj tvoga mobitela,ali ništa...Samo glupa zvonjava bez odgovora...
Prijatelji su sa drugim gumenjakom otišli te tražiti,a ja sam ostala u centru čekajući...Čekajući sta???Znala sam da se je dogodilo nešto strasno čim se prvi put nisi javio...
Minuti su prolazili kao godine...Mobitel je nijemo šutio,a suze su klizile niz lice...Kroz glavu su mi prolazile tvoje rijeci:''Mala,obećaj mi da nećeš plakati,ako mi se nekada nešto dogodi...Nemoj prosipati bisere zbog jedne svinje kao sto sam ja''.Uvijek sam se smijala na tu tvoju zadnju rečenicu,jer smo dobro znali i ti i ja da sam jedina svinja u vezi ja...I uvijek sam ti govorila da neću plakati jer si me mrzio oduvijek vidjeti uplakanu...
Konačno oko 18:30 h je zazvonio mob., tvoj frend mi je rekao da su našli gumenjak i da je drugi frend zaronio da te traži jer te nema na gliseru...
Odmah sam znala sta je,ali sam se nadala...
Oko 20:00 h su došli,i po njihovim licima sam vidjela o čemu se radi,dotrčala sam do njih,ali mi nisu dali da uđem na gumenjak...Počela sam vrištati,urlati,tresti se...Morala sam te vidjeti još jednom...Vidjeli su da ne odustajem pa su me pustili...Pogledala sam tvoje lice,plavo...Usne ljubičaste,beživotno tijelo...Ljubila sam te hladne usne,milovala sam te zlatne uvojke,grlila te...Vrištala...Suze su me gušile,snaga me je izdala...Pala sam u nesvijest...Probudila sam se u svom krevetu i pogledala na stol,nasa slika u ronilačkim odjelima kad sam imala 16,a ti 26 godina...Nisam bila svjesna da te nema vise...Nisam se htjela pomiriti sa tim...
Tvoj sprovod je bio najgori događaj moga života...Ne sjećam se previše svega,jer su mi dali inekcije za smirenje,ali znam da sam dugo,dugo poslije svih ostala na groblju,sklupčana na tvom grobu,grleći tvoju sliku...I proklinjujući more,Boga,sudbinu...
Tada sam se zarekla da nikada vise neću kročiti nogom u more...
Rekli su mi da si ostao bez kisika,da si pao u nesvijest pod morem...I sad se pitam kako se je to moglo dogoditi čovjeku koji je tolike ljude učio pravilnom disanju,pravilnom uronu i izronu sa bocama...Kako se je to dogodilo tebi...
Ova godina je za mene prošla kao da je trajala 6 godina...Iako su me svi pokušavali izvuci iz kuće nisam se dala,samo sam plakala...I danas sam tu...Posljednji put gledam zalazak,posljednji put mi maestral mrsi kosu,posljednji put mi se na licu oslikava zalazak...
Evo još samo koji minut i sunce ce zaći,nestati za danas,a sutra kada ponovno izađe ja ga neću vidjeti jer me vise neće biti na ovome svijetu...Predugo sam čekala,trebala sam to napraviti istog trena kad su te dovezli mrtvog sa gumenjakom,trebala sam odmah ispuniti svoje obećanje koje sam ti jednom dala: NIKADA NAS NISTA NECE RASTAVITI,UVIJEK CU BITI UZ TEBE,KOLIKO GOD GLUPOSTI NAPRAVILI ILI JA ILI TI,ZNAS DA CEMO BITI ZAUVIJEK ZAJEDNO.Nisam trebala živjeti još godinu dana bez tebe,ali kao da i nisam živjela...Sad još samo me jedan korak dijeli od našeg ponovnog susreta,sretna sam,vidjet ću te opet,ponovno ću te poljubiti,zagrliti,igrati se sa tvojim uvojcima,ponovno ces me gledati svojim velikim plavim očima...Znam da ce se ljutiti na mene jer činim glupost,znam da ces mi to reći,ali oprostit ces mi jer dobro znaš da ja bez tebe ne mogu i ne znam živjeti...
Post je objavljen 28.08.2008. u 16:15 sati.