Gledam u trn kao da gledam
neciji san,zaboravljeno
ime,cijeli rodni kraj.Pod jezikom
glogovo brasno.U usima zvonki
vjesticiji glas.Svjetlo sevina
krila.I strah:koliko preglasno
disem.Sa krovova praznih kuca
vjetri struzu cadj.Ilovaca
zadomljuje predjele.Kao da sve ce
skoncati se i roditi isti dan?
Gledam u te bodlje divlje zudnje,
u cesalj kojim se i moje vrijeme
ceslja.Tim trnom cu-slutim
jednom probosti i ovaj svoj glas...
(Hadzem Hajdarevic-"CETVERA USCA")
Post je objavljen 28.08.2008. u 15:17 sati.