Bože, zašto si tako dobar prema meni, po čemu sam ja to zaslužila? Zašto toliko ljubiš čovjeka koji je toliko podložan grijehu? Zašto mu uvijek iznova opraštaš kad znaš da će ponovno sagriješiti? Tvoja je beskrajna ljubav neopisiva, to je uistinu nešto božansko što čovjek teško može razumjeti. Ja sam tek maleno biće u svemiru, a ti se brineš o meni kao da sam nešto vrijedno. Ti si prošlost, sadašnjost i budućnost, vječan si, svemoćan. Kad bi čovjek to mogao shvatiti koliko bi te tad ljubio? Kad bi mogao shvatiti da njegova vjera može činiti čuda, bi li te onda potražio? Zašto te netko ljubi, a netko ne?…Ne znam, to zna samo on, čovjek. Onaj kojemu je sve važnije od samoga Boga. Kad bi te barem svi ljudi imali za prijatelja, Isuse. Kad bi čuli tvoje riječi nikada ne bi skrenuli pogrešnim putem. Znam da čovjeku nikada nećeš uskratiti svoju ljubav, uvijek si spreman darovati sebe za druge, nije ti važno što vidiš na čovjeku, važno ti je što on nosi u srcu. Ti imaš posebne oči, Isuse. Te oči vide svjetlo u mraku, vide oproštenje u grijehu, dobro u zlu. Nikada neću dokučiti veličinu tvoje ljubavi jer me svakim danom nanovo iznenađuješ svojom velikom dobrotom, uvijek si nanovo spreman oprostiti. Često mi suze zamoče obraze kad vidim tvoju sliku, kad raspet stojiš na križu, sam i bespomoćan, sjetim se koliku si patnju pretrpio za ljude, a oni ne znaju uzvratiti ljubav. Kako netko može biti tako sebičan da te povrijedi čineći grijeh ne misleći da je tvoja ljubav suviše dobrostiva da bi to zaslužila. Oprosti nama ljudima što griješimo, nauči nas opraštati da i nama bude oprošteno. Amen