Napokon da i ja nešto napišem,ne pišem više redovito,niti nećeu.
Ne,ne ne zatvaram blog samo neću više dolaziti tako ćesto ovdje u ovaj moj virtualni svijet.
Pišem blog od 5 razreda osnovne škole,a sad idem u 2 srednje. Ovdje sam uvijek nalazila ono nešto što mi je trebalo,nešto što mi je falilo.....Nisu to bili prijatelji,imala sam jako puno prijatelja prije imam ih i danas. Ne više iste koje sam imala prije 5 godina,više nemam najboolju prijateljicu KiM sad više nismo ni prijateljice,ja bih to nazvala poznanicama jer smo svašta prošle,idemo u istu srednju štoviše u isti razred. Povrijedila me je ,iznevjerila ,obje smo jednostavno odlučile da je bolje tako,ne žalim... Ja još uvijek imam svoje prijatelje iz osnovnjaka i srednje nove prijatelje,mogu reći da se imam na koga osloniti. Više nemam jednu osobu koja je tu uvijek za mene,kojoj mogu reći sve...sad ih imam više,i sve ih jako volim.
Vjerojatno više nikad neću imati samo jednu najbolju prijateljicu,možda je tako i bolje...sad ih imam puno više i neopterečijem se time ko prije.Što ako je naljutim? Ako je uvrijedim ako odem s nekom drugom frendicom? toga više nema moje prijateljice i ja ,moje sadašnje prijateljice nema toga,prerasle smo to.
Sad smo i starije,ali još uvijek se smijemo,smijemo i smijemo. više nisam ogranićena,volim upoznavati nove ljude,nova prijateljstva. Ne mrzim KiM (Katarinu,moju bivšu najbolju prijateljicu) ,nadam se da je i ona sretna kao i ja,iako mi je toliko razočaravajućih trenutaka donjela,ne mrzim je. Štoviše želim joj sreću,i nadam se da će i ona naći prave prijatelje,ali da će te prijatelje znati cijeniti.
Kao što rekoh mnogi od vas su tu sa mnom još odavna i zaju moju cijelu životnu priću,voljela sam ovaj blog bio mi je kao utočište,volim ga i danas samo što sad više nemam takvu potrebu da pišem ovdje,da izbacim sve iz sebe ovdje u ovom postu.Danas radije biram svoje prijatelje i svog dečka da im kažem što me mući što mi leži na duši. ali ipak neću vas zaboraviti,vas koji ste bili uz mene stalno i davali mi savjete,međusobno smo se tješili,bodrili,bili smo kao pravi prijatelji. a ne samo virtualni,možda neki ljudi to ne shvaćaju,možda im je to čudno?! Ali dok to ne dožive,neka ne pričaju. Sjetiti ću vas se ,pratiti i čitati ću vas, dat ću vam do znanja da sam tu, napisat ću i ja post s vremena na vrijeme,možda za mjesec,dva i li pet.....
Ali 5 godina biti u ovom virtualnom svijetu,to nije lako napustiti,mislim da nikad neću zatvoriti ovaj blog,zašto? želim doći za 2,3,7, god.i sjetiti se svega iznova.
Praznici uskoro završavaju,krećemo u nove pobjede,borbe želim vam puno uspjeha,a i sebi hehehe!
Mnogo sam se smijala,mnogo plakala,mnogo veselila,mnogo žalila,zaljubljivala se ,kajala,voljela.....
Ali jedno znam odrasla sam,sve me to zna rastužiti,omekšati,ali ono djetinjstvo prerasla sam to.. lijepo je biti ono nevino djeteše koje ne znam za bol,mržnju i svađu.
Ali to je ŽIVOT ,a ŽIVOT ide DALJE!!!!! I mi se moramo naučiti na poraze i pobjede,uspone i padove,ako se mi ne naučimo život zasigurno hoće. Bez obzira htjeli mi to ili ne.
Puno pozdrava mojim prijateljicama:Barici,Štefici,Jeleni,Antoniji,Valentini,Jeleni i Martini (ovo su cre na koje se mogu osloniti,i koje su tu za mene ,kao što sam ja uvijek tu za njih).
A veliki poljubac mom dečku Ivanu,sa kojim sam već 9.mjeseci ,predivnih devet mjeseci i kojega jako volim ,on je zaista predivan nadam se da će tako i ostati,sretni zajedno!!!
-Dragi moji blogeri ostajte mi dobro, kao i uvijek vaša Girl broken wings!
Post je objavljen 28.08.2008. u 14:26 sati.