Vrtim se po sobi i isprobavam novu odjeću. Isprobavam sve ponovo i ponovo, i jedino o čemu razmišljam je kako bi se tebi to svidjelo, a tako mi je krivo što te nema da vidiš moje slatke nove hlačice. I tada mi šalješ poruku. Dolaziš doma. Ne želim u to vjerovati u naprijed, ne želim se radovati dok me ne nazoveš i potvrdiš mi to. No ipak mi pišeš lijepe poruke, govoriš mi što ćemo sve raditi kad dođeš, počinjemo planirati, a ja se polako radujem. Već se vidim u tvom zagrljaju, već sam presretna što ću se napokon moći stisnuti uz tebe. Opet isprobavam novu odjeću, gledam u čemu ću ti izgledati najljepše. A tada nova poruka. Ipak ne dolaziš. Nešto je iskrsnulo. Istog trena sjedam na krevet, bez ikakve volje. Tuga se pojavljuje na mom licu. Da, da, ta dobro poznata tuga. Pitam se zašto sam se poradovala kad su šanse da te vidim bile zbilja male. A tada me zoveš. U prvi tren jedva suzdržavam suze. No što mi više pričaš, to mi je lakše. Ne mogu na to ostati hladna. Ponovo mi griješ srce i vračaš osmijeh na lice....
Ti naši razgovori. Oni su mi postali sve. Radujem im se cijeli dan. Nestrpljivo očekujem kada će zazvoniti telefon, da ti čujem glas. To je ono što me drži na životu, što me izbacuje iz ove monotonije. Tvoje riječi i tvoj glas me svaki put sjete da nemam razloga za tugu. Imam tebe. Istina je da si daleko, ali vratit ćeš se. No kada me nazoveš sjetim se što sam sretna što te imam. Mnogi to nemaju. Mnogi nemaju nekoga tko ih voli, nekoga na koga se uvijek mogu osloniti. Ili ih nemaju, ili ako ih imaju, ne cijene to. Ne cijene i ne shvaćaju koliko su sretni, ili ih jednostavno nije briga. A mi se i volimo, i cijenimo, i nastojimo to zadržati. Zato sam odlučila čvrsto stisnuti zube. Nema više tuge. Nema joj mjesta u mom srcu. Sasvim je nerealna. Jer na kraju dana znam da imam tebe.
Post je objavljen 28.08.2008. u 12:15 sati.