U šetnji mislima i viđenjima
Ističe polako vrijeme opravdanosti naslovu postova ‘Slićice sa štaka…’. Već oko tri tjedna se krećem sa samo jednom štakom i to uz desnu nogu. Pravilo je da štaka ide uz zdravu nogu. To je zbog pravilnijeg opterećenja i držanja tijela pri kretanju. Kod kuće se krećem bez štaka. To kretanje je nekako uz njihanje. Noga sve to dobro podnosi.
Mslim si kako je vijak u peti važan za prenos sile. U stvari za više od šest mjeseci kost bi trebala biti već dobro srađštena. Rentgenski snimcui konstantno pokazuju uredan process saniranja.
Početkom rujna idem ponovo na kontrolu u traumu. Najvjerojatnije će tada pasti odluka o vijku. Ako ga izvade, biti će to još jedan kraći dio bolovanja, pa na posao.
Sve to ne umanjuje moja razmišljanja. Taj proces je stalan. Svijesti je dostupno samo poneko rješenje ili usputni polurezultat njegov.
Kao školarac sam se znao čuditi nekim učenjima. Sjećam se kako neke stvari nisam razumijevao kada je bilo potrebno znati. Opterećivalo me nerazumijevanje i nisam volio znanje bez razumijevanja. Kada ne bi razumio, nisam htio niti odgovarati, pa sam sâm sebi šutnjom dodjeljivao negativnu ocjenu, mada sam znao što reči. Znanje bez razumijevanja za mene nije bilo znanje. Srečom, ne odgovara se svo gradivo, već samo poneka pitanja, koja se na ispitu dobiju.. Tako ostaje puno praznina koje, na sreću, profesori ne otkriju. Bilo ih je i u mene. Šutio sam o njima i znao sam da mi ta znanja nisu jasna.
Prošle bi solidne godine i znalo se desiti da mi takovo znanje bude potrebno. Gle čuda. Sve mi je jasno. Čudim se, kako to tada nisam razumio. Očito su misli radile i bez moje svijesti.
Ima i drugačijih primjera nesvijesnog razmišljanja.
Sada sa već 64 proživljene godine osjećam da imam veće znanje iz nesvjesnog nego iz svijesnih spoznaja. Često mi kao neke slike dolaze viđenja, koja brzinom u svijesti provjerim i budem oduševljen njihovom nepobitnošću. Barem u svijetlu mojih viđenja je tako. Stvoreno mi je skoro neizmjerno mnogo viđenja koja nisu slike, kako ih ljudi obično vide. Kako na primjer vidjeti dušu, a ona je meni realna? Kako vidjeti zajedništvo svega kao čvrstu tvorevinu i čak vidjeti da to nije dobar izraz i da nije lako nači ispravan, jer nije tvorevina? Kako vidjeti bezvremenost kao osnovu postojanja i izvorište svijeta?
I tako često neznam kako razumljivo kazati nešto što vidim kao bitno. Često sam svijestan da neke misli neće biti shvaćene kako ih vidim i da će čak krivo sjesti. Obično ih tada niti ne kažem, ali neke i da, da bih vidio njihov eho.
Mislim da je dobro činiti tako. Ljudi smo i znanja i spoznaje su nam potrebni. Na dobrim viđenjima zasniva se i dobrota djelovanja. To nam je potrebno za očuvanje zdravog okruženja našim dragiim nasljednicima; djeci, unucima … Ova planeta njima pripada, a sami je ne mogu sačuvati od nas. Mi to moramo za njih uraditi i tu je potrebna naša ljubav i razumijevaje života.
Možda nešto i krivo vidim. Volio bi znati što i što se može ispravnije činiti. Najlakše je otpustiti i prepustiti Gospodu da radi što treba. To ne bi bilo dobro. Zašto?
Puno sam razmišljao o tome. Svijet u kojem živim uvjetovan je nizom prethodnosti. Sve je to, vremenima svim, jedna cjelina. U njoj je i život moj. Dat je takovim. Kakovim? Sigurno ne onakovim kakovim želim. Ne mogu obujmiti sav svoj život i vidjeti ispravnost njegovu. Pa kako da onda ispravno odlučujem kao : ‘Neka Gospod čini što treba.’ Zar i to tada ne bi bila moja odluka? Je li ispravna?
Živ sam i djelujem. Sloboda koja mi je darovana jest oruđe moje i njime će se vršiti ono čime sam dat, volja Božja, a ne odlukom: ‘Nek On to čini.’, i kao briga me.
Da bi sve to bilo na nivou dobrote i smisla života jest svijest o zajedništvu i Božjem djelovanju. On je to zajedništvo. Tako vidim. Sviješću priznajemo Istinu i neka se vrši volja Njena. Uz to ide i molitva kojom se stiče viđenje puta dobrote. Molitvom pročišćavamo svijest za ispravno djelovanje na putu dobra. Čineći tako čovjeka ispunjava radost i ona zrači hvalom Istini. Ta i to viđenje je po Njoj. Ulazi se u višestruko kretanje neke radosti u oba smjera, a radost ta ispunjava dušu. Ona predstavlja vrata Gospodnja u nama, u svijesti našoj o nama, ali spoznajom tom na nivou veće radosti od egocentričnih pobjeda.
Kada sam krenuo pisati ovaj post, nisam znao o čemu ću pisati. Znao sam da ću. Pustio sam da krene.
Prošetao sam i poveo i vas sobom ovim postom. Vidim nešto divno i želim to podjeliti sa vama. No kako, ako vi to ne vidite? E, zato i pišem o tome.
Neka radost viđenja dobrote i ljubavi svijetli vašim životima. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen … :)
Post je objavljen 29.08.2008. u 23:15 sati.