Prilikom čitanja toplo preporučam slušanje: Let go . Naslov posta nije moja slagalina, ali mi se sviđa ideja. A pjesmu mi je danas prišapnuo jedan dobri duhek maskiran u čangrizavo sarkastično krepavalo od smijeha.
Znate one mailove koji vam u pravilnim periodičnim razmacima dolaze od prijatelja koji su vam predragi da biste im na njih odgovorili bujicom neprimjerenih riječi koje ste pokupili u prometu ( a zna se da je cestovni promet izvor svih zala), a uostalom, nekako vas i raznježe. One pripovijesti kako nema smisla čekati nešto u budućnosti jer je budućnost iluzija te je život sada i valja uživati u svakom njegovom trenutku.
Ne vjerujte im. Hrpa gluposti. Što kada se dogodi onaj apsolutno ogavan trenutak, mogli biste reći i kušnje, mogli biste reći granične situacije u kojoj više nema sigurnosti, nema znanja, nema vjere, nema istine i doista ... nema budućnosti?
Da istina, uvijek ima izlaza ... bla bla bla ... kak očete. Za mene život u kojem sam zapela na jednoj jedinoj točci, pa eto, i nije život. Stvar je u tome da ne mogu očekivati da će baš u svakom trenutku postojati to nešto, snaga za život. Treba znati i pošteno izgubiti. I ne nadati se revanšu nego priznati poraz, pognuti glavu i pretrpjeti onaj divan udarac nogom u guzicu koji život voli dijeliti. I to je to. Doći će i neki drugi dan. Možda.
Kad izbrojim dane, smiješno je pomalo. Tri dana bijah mrtva. Digoh se jako jako polagano, makar ništa ne jamči da me prvi povjetarac ne će opet srušiti.
Što me ubilo?
Karirana štofasta suknja. Zapravo ne znam od kojeg je materijala. Al ovo mi je dobro zvučalo.
Kakav je osjećaj biti živ? Ne znam. Nikada nije samo jedan osjećaj. Ali idalje ne znam. Znate li vi?
Znate li ikoju vrsnu prozaisticu? Znate li što ćete napisati?