U Gradu gdje vrijeme stoji, sjedim
Na terasi izgrađenoj od svilenkaste paukove mreže
Pored mene znani ljudi
Pogled nam baca na ruševinu nekad davno vođenog rata
Znani ljudi pričaju gluposti, uz jutarnji kraljevski napitak
Osjećam se kao da sam višak,
Jer misli su mi drugdje
tamo daleko, negdje gdje mi ljubav spava
Vjetar lagano puše i nosi dijamantnu prašinu niz
Ulice Grada gdje vrijeme stoji i gdje Sunce
Nije bilo prekriveno ružičastim oblacima čini se
već godinama ili sam si to možda samo umislio
Djeca u rajskom parku, košarama love divovske bumbare
Sve me to umara, vrisak i smijeh luda
I čovjek pored mene ima miris mokraće
O čudna li života u ovome Gradu