Ajmo prvo primjer. Neki dan sam pogledao par dokumentaraca o Derrenu Brownu. Manipulatoru mislima, psihološkom iluzionistu i sl., i hipnotičaru, moglo bi se reć. Ukratko, plaća praznim papirom, u kladionici dobije novce za gubitnički listić i slične fore. Jedna scena je bila u kockarnici (inače mu je zabranjeno igranje tamo). Razvaljivao je na ajncu. Pamti 4 špila karata. Objasnio je sistem. Zamisli si npr. svoju sobu i predmete u njoj. Za svaku kartu odredi neki predmet kojeg će povezati s njom. Npr. sedmica karo je sat. Osmica pik lampa i sl. Kako ima 4 špila, a time i 4 sedmice karo, na sat će zakeljiti još 3 papirića. I sad, kako partija teče, svaki put kad se pojavi sedmica karo, on u mislima sa sata otkelji jedan papirić. I u svakom trenutku točno zna koliko papirića na kojem predmetu ima, tako da zna i koje su karte još u igri.
Znači, ne samo da popamti sva 52 predmeta u sobi (što u biti uz malo vježbe i nije tako nemoguće), ali on u glavi točno vidi i koliko je još papirića zalijepljeno na njemu (zamislite si taj kaos; na satu 2, na lampi 3, na šiljilu 1...jel šiljilo uopće još stoji tamo ili su svi kraljevi vani?).
I odlučim danas napokon potražiti točnu definiciju fotografskog pamćenja. Nađem članak prof. Inke (Narodni zdravstveni list, zvuči vjerodostojno) i skužim da ipak izgleda i ja imam to čuveno fotografsko pamćenje.
Kaže Inka: „Postoje i osobe koje prilikom sjećanja imaju doživljaj kao da gledaju fotografiju snimljenu u trenutku opažanja. Za takve osobe kažemo da imaju eidetsko ili fotografsko pamćenje. Katkada takve osobe prilikom prisjećanja mogu uočiti i detalje koje u momentu opažanja nisu primijetile.“
Teško baš da ću se sjetiti nečega što nisam primjetio, ali da svako sjećanje gledam kao sliku (bistriju ili mutniju), istina je.
A uvijek sam mislio da je to fotografsko pamćenje malo 'kompliciranije' i rezervirano samo za genijalce koji nakon jednog čitanja odmah recitiraju cijeli roman od riječi do riječi.
Očito da je to samo jedna od tehnika pamćenja i da to ne mora nužno biti izvanredno dobro pamćenje.
Wikipedia pak to opet definira kao pamćenje nevjerojatne točnosti („memory with extreme accuracy”) i predstavlja više kao mit („nitko nije podlegao testovima koji bi dokazali da se radi o fotografskom pamćenju u doslovnom smislu“) te kao ljude za koje se sumnja da posjeduju to pamćenje navodi samo one koji su izmislili struju ili pokorili pola svijeta (Nikola Tesla, Napoleon Bonaparte, Theodore Roosvelt, itd.).
Takvu teoriju odbacujem i krećem u argumentiranje svog fotografskog pamćenja.
Mislim da imam dobro pamćenje. Za tekst možda i ne tako dobro (povijest ništa manje nisam morao učiti od ostalih u razredu), ali brojke prilično dobro. Rođendane uglavnom sve pamtim. Druga stvar je kaj možda zaboravim čestitati. Ali kad je rođendan, to znam. Možda nekad i ne znam točan datum, ali uvijek sam tu dan-dva prije ili kasnije.
Nikad nisam vodio nikakav razgovor na temu metode (pri)sjećanja i pamćenja pa ne znam funkcionirate li i vi kao i ja, je li to 'normalno', uobičajno, ali budem vam malo pokušao dočarati.
Meni svaki je broj, svako slovo, određene boje. A plavo, B crno, C žućkasto, D malo tamnije nego C, E žuto, F zelenkasto... 1 bijel, 2 crno, 3 žuto, 4 crveno, 5 žuto...
I tako s rođendanima, vidim traku-kalendar, s lijeva na desno: siječanj, veljača, ožujak, itd... Svaki mjesec je neke boje. Ožujak žut, travanj crven, itd. U biti, skoro isto kao i brojevi (travanj – 4. mjesec – crvena)... jedino veljača nije crna, neg tamno crvena, listopad je tamno smeđ dok je 10-ka srebrna, rujan pak vuče na sivo ili srebrno dok je 9-ka nekako zelenkasta (ili drap, a možda i žućkasta)... znate da sam daltonist pa uzmite te boje s rezervom...
Uglavnom, kao kak je ovaj ljepio papiriće po predmetima u sobi, tak ja, kad čujem kad je nečiji rođendan, jednostavno tu osobu svrstam na tu kalendarsku traku. I kad se zapitam kad je nečiji rođendan, samo mi se javi kombinacija boja, položaj na toj traci i datum je tu.
Meni, inače, i svaka riječ ima svoju boju. Npr. 'sunce' je (naravno) žuto, 'more' plavkasto. 'Neprikosnovenost' je crvenkasta, 'kompliment' također. 'Također' vuče na zeleno. 'Junac' na plavkasto. Ali 'Dragi Moj Junac' je već narančasto (vjerojatno i zbog same boje bloga).
A što se fotografija tiče... nedavno se frendica začudila kak se sjećam što je ona nosila dva tjedna prije na brodu... i sad to čak može ispast i čudački (jer sigurno sam zapaljen za nju ak točno znam kaj je nosila kad smo se upoznali), al ja točno imam u glavi sliku i točno znam da je imala plavu suknju, bijelu majicu, a njena sestra dugu crvenu haljinu. Malo se teže prisjetim kak je izgledala prijateljica s kojom sam pričao cijelo putovanje, al evo – kratke traperice onak podfrknute i majica nekakva drap čini mi se (ne?). Isprva se nisam mogao sjetiti, al sam se onda sjetio da sam joj rekao da se zdebljala (to je bio kompliment, prije je malo premršava bila) i slika je odmah došla...
Sad, jel to fotografsko ili nije, ne znam... meni je... al kao da je uostalom i bitno, tko zna hoćete li se ovog posta sjetiti za neko vrijeme...
Kak je rekao knjižničar iz dokumentarca o tom Derrenu Brownu (nakon što je ovaj napamet znao tekst u nasumično odabranom retku nasumično odabrane stranice nasumično odabrane knjige koju je pročitao u 15 minuta onom metodom brzog čitanja), „kao knjižničar volio bih imati takvo pamćenje, ali kao čovjek, volio bih moći zaboraviti“.
Post je objavljen 27.08.2008. u 18:11 sati.